Od 24. kolovoza svečano su otvorene na Nacionalnom stadionu u Tokiju 16. ljetne Paraolimpijske igre na kojima nastupaju 4.403 sportaša iz 162 zemlje među kojima i 22 hrvatska sportaša s invaliditetom. Hrvatsku zastavu nosila je atletičarka Mikela Ristoski koja je na posljednjim POI u Rio de Janeiru osvojila zlato u skoku u dalj. Paraolimpijske igre traju do 5. rujna. Iako su sve priče o paraolimpijcima zadivljujuće izdvojili smo ove dvije kao iznimne i motivirajuće.
Parajahačica Beatrice de Lavalette i paraplivačica Haven Shepherd, osim što ove godine zajedno nastupaju na paraolimpijskim igrama kao predstavnice SAD-a imaju zajedničko i da su obje preživjele napade bombaša samoubojica, nakon čega su ostale s istim posljedicama – bez obje potkoljenice.
Beatrice de Lavalette parajahačica imala je samo 17 godina kada se jednog dana našla u briselskoj zračnoj luci Zaventem, vraćajući se u SAD za proljetni odmor. Sljedeće čega se sjeća je mrak i osjećaj kao da je raznesena s tla. Naime, Beatrice je stajala pokraj bombaša samoubojice i bila je jedna od 300 ljudi koji su ozlijeđeni nakon što su zračnu luku Zaventem pogodile dvostruke eksplozije 22. ožujka 2016. Bio je to napad u kojem su poginule 32 osobe. ISIL je preuzeo odgovornost za napad.
"Razgovarala sam s bratom i slušala glazbu, pa uopće nisam obraćala pozornost na to što se događa oko mene. Mislim da je sljedeće što sam vidjela mrak", rekla je Beatrice za CNN Sport. "Bilo je to odmah nakon što sam se onesvijestila od početnog udara bombe, sjećam se da sam gledala uokolo i pomislila kako ne mogu vjerovati da se ovo upravo dogodilo ", dodaje. Prisjeća se i "puno kaosa, puno dima i vatre i mraka", a na sve strane su pristizali pozivi upomoć.
Srećom, jedan je čovjek odmah reagirao te Beatrice priskočio pomoći. Odmah ju je poprskao aparatom za gašenje požara kako bi ugasio plamen koji je obavio njezino tijelo. No, ostale su dugotrajne ozljede koje su joj promijenile život, uključujući opekline drugog do trećeg stupnja, ozljedu leđne moždine i gubitak potkoljenica - obje su amputirane. Šest godina nakon tog užasnog dana, 22-godišnja jahačica veseli se boljim danima i predstavlja tim USA na svojim prvim paraolimpijskim igrama u Tokiju.
Otprilike mjesec dana nakon izlaska iz kome, de Lavalette kaže da je plakala svaki dan. Provela je na intenzivnoj njezi i pitala se što joj život sprema. "Hvala Bogu što sam imala svoju obitelj", prisjeća se de Lavalette. "Samo znanje da moj život nije završio i da ću moći nastaviti živjeti svoj život na pozitivan način puno mi je pomoglo dok proživljavala najteže trenutke u bolnici." Prošlo je nekoliko mjeseci kad ju je američka veleposlanica u Belgiji posjetila u bolnici i počele su razgovarati o Olimpijskim igrama u Riju 2016. godine.
"Samo smo razgovarale i šalile se. I spomenula je da se u to vrijeme u Riju održavaju Olimpijske igre i kako bi mi bilo super natjecati se za četiri godine u Tokiju", kaže ona. "Ali zapravo nisam previše razmišljala o tome", povjerila se Beatrice. Sve do tog trenutka Beatrice nije razmišljala o tome da postane para-sportašica, a kamoli da se natječe na paraolimpijskim igrama, ali u jedno je bila sigurna - svoju strast prema jahanju svakako je željela nastaviti.
Djevojka koju nazivaju čudom od djeteta
Haven Shepherd rođena je 10. ožujka 2003. u provinciji Quang Nam kao Do Thi Thuy Phuong. Kad je imala samo 14 mjeseci, njezin je otac donio smrtonosnu odluku. Ušao je u njihovu kolibu i privezao sebe i Haveninu majku na eksplozivnu napravu. Držali su Haven između sebe. Snaga eksplozije odmah je ubila oba njezina roditelja i odbacila Haven više od 9 metara od kolibe. Haven je pronađena spaljena, geleri su bili zaglavljeni u njezinoj glavi, a stopala izmrvljena, ali bila je još uvijek živa. "Preživjela sam nešto tako dramatično - pravo je čudo što sam ostala živa", kaže Haven. Prema izvješćima lokalnih medija, Havenin je otac bio oženjen s drugom ženom i imao je djecu i s njom. Kad je Havenova majka to otkrila, prijetila mu je da će ga napustiti, a on se odlučio na jeziv čin ubojstva i samoubojstva.
Haven se danas s osmijehom prisjeća kako su je tijekom odrastanja nazivali "čudo od djeteta". No, vrlo malo se sjeća svog života u Vijetnamu. Baka ju je hitno odvezla u bolnicu i tako joj spasila život. U bolnici, su joj obje noge odmah amputirane ispod koljena kako bi se izbjegla infekcija. Na liječenju je provela više od mjesec dana. No, kako su baka i djed bili jako siromašni i nisu mogli sami platiti liječenje, morali su se osloniti na donacije obitelji drugih ljudi. "Nadamo se da će čitatelji moći pomoći u ovom slučaju koji slama srce", glasio je izvještaj lokalnih novina iz tog vremena.
Dok je Haven ležala u bolnici 13.000 km dalje, Shelly i Rob Shepherd borili su se s dilemom. Par je vodio užurban život u gradiću u američkom Missouriju, odgajajući svoje šestero djece. No, Shelly se nije mogla osloboditi osjećaja da njihova obitelj nije potpuna. “Čuli smo glasnogovornika koji je govorio o međunarodnom posvojenju i velikom broju djece u svijetu kojoj je trebao dom. Mislili smo da nećemo imati više djece. Zašto bismo? Imali smo šestero biološke djece. Zatim je sljedeća misao bila, zašto ne? Od tog trenutka nismo se mogli osloboditi osjećaja da je to najbolja stvar koju možemo učiniti.” I posvojili su Haven.
Haven je imala pet godina kad je prvi put upitala Shelly kako je izgubila noge. Korištenje eksploziva za podmirivanje dugova, obiteljske sporove, pa čak i oduzimanje života nije rijetkost u Vijetnamu.
“Voljela sam pratiti odbojkaške i košarkaške utakmice. Uvijek sam bila okružena vrlo aktivnim ljudima i moje sestre bile su atletičarke”, kaže Haven. "Dakle, oduvijek sam znala da ću biti sportašica." Shelly, međutim, priznaje da je u početku imala stereotipni pogled na svoje dijete s invaliditetom: “Mislila sam, u redu, morat ću joj dati alternative sportu. Mislila sam da bi možda mogla svirala klavir ili biti krojačica.” Haven je isprva pokušala trčati poput svojih sestara, no od znoja na nogama proteza bio joj skliznula. Konačno, Shelly joj je predložila da pokuša plivati.
"Zbog toga sam se osjećala stvarno osnaženo", kaže Haven. “Odrastajući, nisam mogla skoro ništa učiniti sama, pa je to prvo što sam uspjela bez ičije pomoći.” Počela je plivati s 10 godina, a samo dvije godine kasnije pridružila se ozbiljnijem plivačkom timu koji je trenirao tijekom cijele godine. Za Haven, čast što je izabrana predstavljati reprezentaciju SAD -a je vrhunac njezinog života. Kad Haven razmišlja o svom dramatičnom početku života, kaže da ne osjeća zamjeranje prema svojim biološkim roditeljima. Kaže da svoju izvanrednu priču o preživljavanju koristi kao inspiraciju.
Osvojivši broncu u bacanju diska na POI u Tokiju, Velimir Šandor je osvojio 20. medalju za Hrvatsku na ljetnim paraolimpijskim igrama. Bilo je to ujedno i šesto srebro uz pet zlata i devet bronci. Šandor je postao i tek šesti hrvatski paraolimpijac koji je osvojio medalje na dvojim Igrama. Šandor je svoj potencijal nagovijestio u Sočiju na Svjetskim igrama gdje je osvojio zlato, potom je u Dohi na svjetskom prvenstvu 2015. bio treći, da bi 2016. u Grossetu na europskom prvenstvu osvojio srebro. Godinu dana kasnije osvojio je i srebro na SP-u u Londonu, a ove je godine je bio treći na EP-u u Poljskoj. Vrhunac njegove karijere su dvije paraolimpijske medalje – tokijsko srebro i bronca iz Rio de Janeira prije pet godina. Prije njega to je uspjelo i atletičarima Darku Kralju, Zoranu Taliću, Branimiru Budetiću i Mikeli Ristoski, te plivaču Mihovilu Španji. Prvu medalju za Hrvatsku osvojila je Milka Milinković u bacanju koplja 1992. godine u Barceloni, piše HINA, prenosi Novi list.
