Sadie Dingfelder bila je u trgovini kada je prvi put shvatila da joj povremene poteškoće s prepoznavanjem ljudi više nisu smiješne nego da ima problem.
Hodajući za svojim suprugom Steveom kroz prolaze u trgovini, primijetila je da je s police uzeo staklenku maslaca od kikirikija druge robne marke, pa ga je pitala otkad on to kupuje. Čovjek za kojeg je mislila da je Steve zbunjeno i preplašeno ju je pogledao. To nije bio njezin muž. Budući da su Steve i stranac nosili isti kaput, pripisala je to prvo običnoj zabuni. No, taj Incident natjerao ju je da se zamisli, nije mogla shvatiti zašto je imala toliko problema s prepoznavanjem lica, čak i lica svoje obitelji i najbližih prijatelja. Sve je kulminiralo 2019. godine kad joj je dijagnosticirano neurološko stanje – face blindness (sljepoća za lica) ili prozopagnozija, piše Daily Mail.
Gospođa Dingfelder, američka novinarka, napisala je knjigu " Do I Know You?" te je u svojoj knjizi objasnila kako je oduvijek mislila da je pomalo čudna, ali zapravo četrdeset i nešto godina nije shvaćala da ima problema sa zadacima koje drugi ljudi smatraju trivijalnim.
Sljepoća za lica, također poznata kao prozopagnozija, neurološko je stanje koje osobu čini nesposobnom prepoznati lica, uključujući vlastito. Mozak ima holistički pristup analizi lica, integrirajući pojedinačne značajke poput duljine nosa i oblika očiju u kohezivnu cjelinu. Lica prepoznajemo zahvaljujući fusiformnom području (FFA), dijelu mozga koji se nalazi iza ušiju u temporalnom režnju, glavnom području u mozgu koje pomaže ljudima da koriste svoja osjetila da shvate svijet oko sebe. Taj dio mozga uključen je u stvari kao što su tumačenje zvukova, prepoznavanje i korištenje jezika, kodiranje sjećanja, obradu emocija i prepoznavanje predmeta i glazbe.
FFA se automatski aktivira kada netko pogleda lice. Prikuplja podatke gledajući pojedinačne značajke – lijevo oko, desno oko, svaku obrvu, obraze, pjege, usta, nos i više – i kombinira ih u trodimenzionalni oblik. Ta se slika zatim uspoređuje s pohranjenim sjećanjima koja ljudi imaju na lica. Zatim, uz pomoć drugih regija mozga, FFA spaja percipirano lice s onim koje mozak već poznaje. To omogućuje osobi da prepozna lice iz različitih kutova, u različitim okruženjima i pod različitim osvjetljenjem.
Ali netko tko je "slijep za lica" ne može učiniti ništa od toga, napisala je gospođa Dingfelder, ljudima s tim stanjem sva lica izgledaju jednako. "Nedostaje mi nešto od tog specijaliziranog softvera za prepoznavanje lica", dodala je, uspoređujući mozak s naprednim računalnim sustavom. Kako bi na najbolji način prikazala kako to izgleda, objasnila je da je to kao da gledate lice slavne osobe naglavačke.
U teškim slučajevima sljepoće za lica, ljudi imaju problema s prepoznavanjem voljenih osoba s kojima žive ili s kojima redovito komuniciraju. Neki čak imaju problema s prepoznavanjem sebe. Osobe s ovim stanjem također teško prate TV emisije ili filmove jer ne mogu pratiti likove.
"Možda vi s vremena na vrijeme možete zaboravite nečije ime, no kladim se da nemate problema s praćenjem filmova, čak i ako glavni lik stavi šešir ili se recimo preruši. Ja gledam 'Zgodnu ženu' i odjednom se pitam tko je to i što se dogodilo s Juliom Roberts", napisala je gospođa Dingfelder.
Neki ljudi koji pate od prozopagnozije rođeni su predisponirani za to stanje i ono se tijekom vremena postupno razvijalo, dok ga drugi imaju zbog ozljede ili lezije na mozgu. Osobe s ovim stanjem često se oslanjaju na podatke koji nisu lica kako bi identificirali osobu, poput boje kose, mirisa, hoda, glasa ili odjeće. Gospođa Dingfelder često koristi kosu kao sredstvo identifikacije, pišući da razlikuje dvije svoje prijateljice po imenu Ann prema njihovoj boji kose.
FFA se razvija kako čovjekov mozak sazrijeva. Područje je vrlo debelo u djetinjstvu i trebalo bi se stanjiti kako osoba stari, jačajući sposobnost prepoznavanja FFA. "Djeca počinju s debelim FFA, ali kako mozak određuje koji su neuroni korisni, a koji samo smetaju, on prorjeđuje one beskorisne, stvara više veza među korisnima i poboljšava brzinu komunikacije", rekla je Dingfelder.
"Čini se da je taj proces u mojem mozgu stao, barem u ovom jednom području", dodala je.
Tijekom djetinjstva, gospođa Dingfelder često se družila s knjigama, umjesto s prijateljima jer su zbog njene nesposobnosti da prepozna kolege iz razreda mislili da je tvrdoglava i nezainteresirana za upoznavanje novih ljudi. Većinu svog života provela je pozdravljajući sve s osmijehom, kako ne bi nekog uvrijedila. Tek je 2010. godine saznala za prozopagnoziju kada je naišla na priču o tom stanju. Prepoznala je neke sličnosti između autorice i sebe, ali o tome nije razmišljala sve do jeseni 2018. godine.
@sadiedingfelder Faceblind storytime! I sure was embarrassed. #neurodivergent #prosopagnosia ♬ original sound - Sadie Dingfelder
Nakon incidenta u trgovini mješovitom robom i sličnog događaja u umjetničkom muzeju u Baltimoreu, gospođa Dingfelder odlučila je testirati svoje vještine prepoznavanja lica na Cambridge Face Memory testu. Dio testa traži od ispitanika da gledaju u lice 20 sekundi, a zatim izaberu to lice u nizu između druga dva pod različitim kutovima ili između blago zamućenih lica.
Prosječna ocjena je oko 80 posto. Gđa Dingfelder je postigla 58. Na temelju tih rezultata pozvana je da sudjeluje u studiji o sljepoći za lica na Sveučilištu Harvard koju je vodio dr. Joseph DeGutis, jedan od nekoliko znanstvenika s kojima se razgovarala kako bi shvatila svoju neuroloških dijagnozu.
Nakon što je prošla još testova i skeniranja mozga, dr. DeGutis joj je rekao da je njezina sposobnost prepoznavanja novih lica toliko loša da je među najgorim slučajevima prozopagnozije s kojima se dotad susreo. Njezini rezultati bili su među najnižim zabilježenim rezultatima. Dodao je da je njezina FFA deblja od prosjeka, kao u 12-godišnjakinje, a njezina sposobnost prepoznavanja lica bila je slična onoj "ispodprosječnog makakija".
Nakon pretraga, gospođa Dingfelder otkrila je i da ima više drugih neuroloških stanja, uključujući stereosljepoću, afantaziju i ozbiljno manjkavo autobiografsko pamćenje (SDAM). Kad je osoba stereoslijepa, ne vidi trodimenzionalno, umjesto toga, svijet je ravan. Kada je bila kod oftamologa, nije mogla odabrati slike u testu vida koje su bile u trodimenzionalne. Čak 20 posto stanovništva možda neće moći u potpunosti vidjeti 3D, a veliki dio nije svjestan problema. Stereoslijepilo otežava hodanje, hvatanje predmeta i vožnju.
U drugoj studiji koja je proučavala stereooštrinu ili sposobnost vizualnog sustava da percipira dubinu i objekte u tri dimenzije na temelju binokularnog vida, nosila je virtualne naočale i opremu i igrala niz igara koje uključuju nišanjenje, pucanje i skakanje s kopna na kopno, a sve u nadi da će poboljšati svoju percepciju dubine i trenirati svoj mozak da vidi trodimenzionalno.
To je donekle uspjelo. Počela je biti bolja na testovima stereooštrine, iako nije dosegla prosječni rezultat. Čak je prvi put mogla uživati u 3D filmu.
No, to nije bio jedini njezin problem, tu je bila i dijagnoza afantazije. Otprilike jedna trećina ljudi s afantazijom pati od lošeg autobiografskog pamćenja – teškoće pri sjećanju detalja iz vlastitog života. Osim toga, otprilike jedna trećina ljudi s afantazijom također ima sljepoću za lica.
Gospođa Dingfelder je ono što sociolozi nazivaju neurodivergentnom. Izraz potječe iz pokreta za neurodiverzitet koji se pokrenuo 1990-ih, koji je poticao veće prihvaćanje neuroloških razlika kao prirodnih varijacija u ljudskoj populaciji. Neki drugi primjeri neurodivergencije uključuju poremećaj autističnog spektra, disleksiju i Touretteov sindrom.
Ne postoje lijekovi za njezina stanja, ali postoje vježbe pomoću kojih može poboljšati način na koji vidi svijet, kao što je recimo vježbanje u virtualnoj stvarnosti za stereosljepilo ili perceptivna obuka za prozopagnoziju. Treninzi opažanja uče ljude s ovim stanjem da traže i pamte crte lica i pomažu im u identificiranju ljudi prema specifičnim crtama.
