Je li zaboravljivost posljedica stresa, lošeg sna ili prvi znak demencije? Koliko nam otkrivaju geni, vrijedi li uzimati omega-3 i kreatin te kakve veze s pamćenjem imaju kilogrami? Odgovore donosi dr. Borna Josip Godan, specijalist psihijatrije.
Stojite pred otvorenim hladnjakom i više ne znate što ste došli uzeti. U razgovoru vam pobjegne ime osobe koju dobro poznajete. Po stanu tražite mobitel, a onda shvatite da ga cijelo vrijeme držite u ruci. Prvo se tome nasmijemo. A onda, osobito ako se takve situacije počnu ponavljati, negdje u pozadini pojavi se pitanje: događa li mi se ovo ipak prečesto?
Ako je netko u obitelji imao Alzheimerovu bolest, zabrinutost je još veća. Obična zaboravljivost tada lako dobije puno ozbiljnije značenje. No prije nego što sami sebi postavimo dijagnozu, dobro je postaviti i jedno puno jednostavnije pitanje: kada smo se posljednji put zaista naspavali?
Pamćenje nije izolirana funkcija mozga. Na njega utječu pažnja, raspoloženje, san, tjelesno zdravlje i razina iscrpljenosti. Zato razgovor o zaboravljivosti gotovo nikada ne počinje samo pitanjem koliko riječi možemo zapamtiti.
Da bismo nešto zapamtili, prvo tome moramo posvetiti pažnju
Dok odlažete ključeve, razgovarate telefonom, razmišljate što ćete kuhati za večeru i u glavi slažete popis obveza za sutra. U takvom trenutku nije neobično da mozak jednostavno ne registrira gdje ste ih ostavili. Slično vrijedi i za ono što ljudi često nazivaju „moždanom maglom” — osjećaj usporenosti, rastresenosti i mentalnog napora pri zadacima koji su nam inače jednostavni. Moždana magla nije dijagnoza. Može pratiti nesanicu, anksioznost, depresiju, iscrpljenost i različita tjelesna stanja.
Više zabrinjava kada osoba počne ponovno postavljati ista pitanja, gubiti se na poznatim mjestima ili više ne uspijeva obavljati ono što je godinama radila bez poteškoća. Primjerice, odjednom ne može pratiti račune, pravilno uzimati lijekove ili pripremiti jelo koje je stotinu puta kuhala. Najvažnije je primijetiti promjenu u odnosu na ono kako je osoba funkcionirala prije, osobito ako se ta promjena s vremenom pogoršava i počinje ometati svakodnevni život.
Demencija pritom nije isto što i Alzheimerova bolest. Demencija je skup smetnji koje narušavaju misaone sposobnosti i samostalnost, dok je Alzheimerova bolest njezin najčešći uzrok. Postoje i drugi oblici, poput vaskularne demencije, a kod nekih bolesti prve se promjene ne vide u pamćenju nego u ponašanju, jeziku ili osobnosti. Ako zbunjenost nastane naglo, kroz nekoliko sati ili dana, tada nije riječ o situaciji koju treba promatrati kod kuće, nego je potrebna hitna medicinska procjena.
„Moja mama je imala Alzheimerovu bolest. Znači li to da ću i ja?”
To je jedno od najčešćih pitanja koje si ljudi postave kada u obitelji postoji Alzheimerova bolest. Odgovor, srećom, nije unaprijed određen. Obiteljska povijest može povećati rizik, ali u najvećem broju slučajeva ne postoji jedan jedini gen koji određuje hoće li se bolest razviti. U priči sudjeluje više čimbenika. Često se spominje APOE ε4, genetska varijanta koja je povezana s većim rizikom. No njezin nalaz ne znači da će osoba sigurno razviti bolest. Postoje i rijetki nasljedni oblici bolesti, osobito kada se demencija javlja vrlo rano i kroz više generacija iste obitelji. Tada genetsko savjetovanje i ciljano testiranje mogu imati puno više smisla.
Kod zdrave osobe koja je zabrinuta zbog pamćenja genetski test zato nije automatski prvi korak. Puno važnije pitanje glasi: što će taj rezultat promijeniti u mojoj skrbi? Informacija je korisna tek kada znamo kako je protumačiti i što s njom napraviti.
Može li krvna pretraga otkriti budućnost našeg mozga?
Ne postoji jedan nalaz koji će nam reći što će se s našim mozgom događati za deset ili dvadeset godina. Ali krvne pretrage i druge metode ipak mogu otkriti dosta korisnih informacija.
Kod smetnji pamćenja važno je najprije isključiti moguće uzroke i pridružena stanja. To može uključivati manjak vitamina B12, poremećaj rada štitnjače ili metaboličke poteškoće. Ovisno o simptomima, mogu slijediti testiranje kognitivnih sposobnosti, neuropsihološka obrada ili snimanje mozga.
Za dugoročno zdravlje važni su i krvni tlak, glukoza, HbA1c i masnoće u krvi. ApoB i Lp(a) mogu pomoći u preciznijoj procjeni kardiovaskularnog rizika, ipak nisu testovi za Alzheimerovu bolest, ali utječu na razvoj moguće. Novi krvni biomarkeri, poput p-tau217, predstavljaju velik napredak u dijagnostici Alzheimerove patologije. Koristimo ih u specijalističkoj obradi osoba koje već imaju kognitivne smetnje. Nisu zamjena za pregled i nisu univerzalni test za svaku zdravu osobu koja se boji demencije. Dobar pregled zato ne završava samo nalazima. Trebao bi završiti odgovorom na pitanje što ti nalazi znače i što dalje napraviti.
Najbolji „tretman za mozak” možda počinje ranijim odlaskom u krevet
Poslovne obveze uredno upisujemo u kalendar. Vrijeme za san najčešće pokušavamo ugurati između svega ostaloga, a upravo je san jedna od najvažnijih stvari koje možemo učiniti za mozak. Za mnoge odrasle osobe sedam i pol do osam sati kvalitetnog sna dobar je praktičan cilj, iako se individualne potrebe najčešće kreću između sedam i devet sati. Nije važan samo broj sati, nego i redovitost, kontinuitet sna te način na koji se osjećamo tijekom dana.
Dok spavamo, mozak obrađuje iskustva i učvršćuje sjećanja. Istraživanja, osobito na životinjskim modelima, povezuju NREM san s radom glimfatičkog sustava, koji sudjeluje u uklanjanju otpadnih tvari, uključujući amiloid. Zato se ponekad slikovito govori o „noćnom čišćenju” mozga. To je dobra ilustracija, ali ne znači da možemo izračunati koliko se amiloida uklonilo tijekom jedne noći. Upravo nakupljanje amiloida u mozgu je uzrok Alzheimerove bolesti. Danas je gotovo luksuz imati večer u kojoj ne moramo odgovoriti na svaku poruku i jutro koje ne počinje iscrpljenošću.
Mozak ne zna da je radni dan završio ako mu to ne pokažemo
Posljednji sat dana pokušajte učiniti mirnijim. Prigušite svjetlo, odmaknite poslovne poruke i ostavite uznemirujuće sadržaje za sutra. Ujutro izađite na dnevno svjetlo i pokušajte održavati približno isto vrijeme ustajanja.
Meditacija, mirno disanje ili NSDR — duboki odmor bez spavanja — mogu nekim ljudima pomoći da se lakše smire. Nekome će deset minuta vođenog opuštanja biti prihvatljivije od klasične meditacije i to je sasvim u redu.
Istraživanja srodnih praksi, poput yoga nidre, pokazuju određene koristi za stres i psihičku dobrobit. Takve tehnike ne mogu zamijeniti san i nisu dokazani način prevencije demencije, ali mogu pomoći da se napetost barem malo smanji. Ako nesanica traje, tada nije dovoljno samo govoriti o higijeni sna. Kognitivno-bihevioralna terapija za nesanicu, CBT-I, ima čvrsto mjesto u stručnim preporukama i često je važan dio liječenja.
Novi lijekovi za san smanjuju signal koji nas drži budnima
Među novijim mogućnostima liječenja nesanice nalaze se DORA lijekovi, među kojima je i daridoreksant. Oni djeluju na oreksinski sustav, koji sudjeluje u održavanju budnosti, i mogu olakšati usnivanje te pomoći da san bude stabilniji.
Istraživanja daridoreksanta pokazuju poboljšanje kontinuiteta sna. U manjim analizama zabilježeno je i produljenje REM i NREM sna, uključujući duboki san, iako učinak, naravno, nije jednak kod svih ljudi.
Zanimljiva su i rana istraživanja suvoreksanta, u kojima su kratkotrajno sniženi određeni pokazatelji amiloida i tau-proteina u likvoru. To je znanstveno vrlo zanimljivo, ali još nije dokaz da ti lijekovi sprječavaju Alzheimerovu bolest. Njihova današnja uloga ostaje liječenje odgovarajuće procijenjene nesanice.
Kod odabira lijeka uvijek treba uzeti u obzir druge terapije, zdravstveno stanje i moguće nuspojave. Ako se uz loš san pojavljuju glasno hrkanje, prekidi disanja ili izražena dnevna pospanost, treba razmišljati i o apneji u snu. Pametni sat može biti zanimljiv alat za praćenje navika, ali ne može zamijeniti takvu obradu. San nije natjecanje u kojem svako jutro moramo osvojiti bolji rezultat.
Omega-3, kreatin i vitamini: što vrijedi razmotriti?
Kod dodataka prehrani najbolje je krenuti od vrlo jednostavnog pitanja: treba li ih ta osoba uopće? Manjak vitamina B12 može pridonijeti neurološkim i kognitivnim smetnjama, pa ga treba prepoznati i liječiti. Folat, vitamin D, magnezij i cink također mogu imati mjesto u procjeni prehrane i ciljanoj nadoknadi.
Omega-3 zaslužuje pozornost. DHA je važan sastojak membrana živčanih stanica, a riba, osobito plava, dobar je prehrambeni izvor. Dio istraživanja suplementacije pokazuje koristi na pojedinim kognitivnim mjerama, uključujući osobe s blagim kognitivnim oštećenjem. Rezultati nisu jednaki u svim studijama, pa iz njih ne možemo zaključiti da kapsule omega-3 sprječavaju Alzheimerovu bolest. Ali imamo dovoljno razloga da primjeren unos omega-3 ne zanemarujemo.
Kreatin je zanimljiv i izvan teretane. Sudjeluje u energetskom metabolizmu, a manja istraživanja upućuju na moguću korist za pojedine kognitivne sposobnosti, osobito kada smo neispavani. Suplementacija ima smisla onda kada odgovara stvarnoj potrebi, a ne zato što je neki dodatak trenutačno popularan ili se o njemu mnogo govori.
Freepik Company S.L. - www.freepik.com
Kakve veze s pamćenjem imaju kilogrami?
Više nego što se na prvi pogled čini. U velikoj analizi gotovo 590.000 ljudi pretilost u srednjoj životnoj dobi bila je povezana s približno 33 posto većim relativnim rizikom od demencije u kasnijoj dobi.
To nije osobna prognoza niti znači da će osoba s pretilošću razviti demenciju. Ali pokazuje da tjelesnu težinu treba promatrati kao dio šire slike zdravlja, osobito kada se uz nju pojavljuju povišeni tlak, dijabetes ili apneja u snu.
Nove generacije lijekova, među kojima su semaglutid i dvojni GIP/GLP-1 agonist tirzepatid, proširile su mogućnosti liječenja pretilosti. Kod osoba s pretilošću i apnejom u snu istraživanja tirzepatida pokazala su, uz gubitak tjelesne težine, i značajno smanjenje poremećaja disanja tijekom spavanja. Istražuje se i moguća povezanost GLP-1 terapije s manjom učestalošću demencije. Postoje zanimljivi i povoljni signali, ali zasad ne možemo reći da ti lijekovi sprječavaju vaskularnu demenciju ili Alzheimerovu bolest.
Zanimljivi podaci dolaze iz istraživanja lijekova koji djeluju na GLP-1 receptore. Studija objavljena 2025. u časopisu Journal of Alzheimer’s Disease pokazala je da je kod osoba s dijabetesom tipa 2 primjena semaglutida bila povezana s manjim rizikom razvoja vaskularne demencije — približno 45 posto u usporedbi s metforminom tijekom trogodišnjeg praćenja. To je obećavajući nalaz, ali još nije dokaz da ovaj lijek sprječava ili liječi demenciju; za potvrdu su potrebna randomizirana klinička ispitivanja.
Istraživanja se nastavljaju, a zasad ih treba koristiti zbog dobro utvrđenih indikacija i dokazanih zdravstvenih koristi. Kod starijih osoba pritom je posebno važno da gubitak kilograma ne ide na štetu mišićne mase i adekvatnog unosa hrane, jer cilj liječenja nije samo smanjiti tjelesnu težinu, nego očuvati snagu, funkcionalnost i opće zdravlje.
Što napraviti danas, a ne „jednom kada bude vremena”?
Prema procjeni Lancetove komisije, djelovanjem na 14 promjenjivih čimbenika potencijalno bi se moglo spriječiti ili odgoditi približno 45 posto slučajeva demencije na razini populacije. To ne znači da se svaka demencija može spriječiti, niti da je bolest posljedica nečijeg pogrešnog izbora. Ali znači da postoje čimbenici na koje ipak možemo utjecati i time dugoročno smanjivati rizik.
Najčešće nije potrebno mijenjati sve odjednom. Puno više smisla ima krenuti od onoga što je konkretno i izvedivo: provjeriti krvni tlak, glukozu i masnoće, uvesti redovito kretanje, poboljšati prehranu, liječiti depresiju, provjeriti sluh i vid te ne zanemarivati društvene kontakte i osjećaj povezanosti. Kod nekoga će prvi korak biti liječenje nesanice, kod drugoga regulacija tjelesne težine, a kod trećega detaljnija procjena pamćenja. Najvažnije je da plan odgovara stvarnom zdravstvenom stanju i životu osobe, jer samo takav plan ima smisla dugoročno provoditi.
Tijelo je jedini hram u kojem ćemo živjeti do kraja života
Lijep dom, putovanje ili nova stvar mogu nam donijeti zadovoljstvo, ali tek nam zdravlje omogućuje da u svemu tome zaista sudjelujemo, da pratimo razgovor, krećemo se bez većih teškoća i imamo dovoljno energije za ljude i aktivnosti koje su nam važne. Briga o zdravlju zato ne počinje tek onda kada nešto pođe po zlu. Ona uključuje i svakodnevne odluke koje se često čine malima — dovoljno sna, redovito kretanje, kvalitetnu prehranu, vrijeme za odmor i pravodobno javljanje liječniku kada primijetimo promjenu koja traje.
Ne moramo čekati da iscrpljenost postane svakodnevica ili da nas zaboravljivost ozbiljno zabrine. Ponekad je prvi korak vrlo jednostavan, primjerice ranije ugasiti računalo, otići na spavanje na vrijeme ili napokon provjeriti ono što već neko vrijeme odgađamo. Tijelo je jedino mjesto u kojem živimo cijeli život, pa ga ima smisla čuvati prije nego što nas simptomi prisile na to.
