Većina ljudi se tijekom života suoči s postojanjem sindroma posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) bilo da su ga sami doživjeli ili su svjedočili kako se s njime nosi netko iz njihove bliže okoline.¸Danas su dvije godine od potresa koji je zadesio Zagreb i okolicu, a mnogi i danas osjećaju njegove posljedice.
"Ljudi, koji dulje vrijeme osjećaju bilo kakve psihološke simptome poput konstantne tjeskobe, depresije, jakog straha, nesanice trebali bi potražiti bilo kakvu pomoć koja im je dostupna – liječničku tj. psihijatrijsku ili psihološku. Psihološki simptomi nakon potresa uključuju stanje visoke pripravnosti, strah od budućih potresa, mentalnu okupiranost onim što se dogodilo, umor, nesanicu, razdražljivost, smanjen interes. Mnogi ljudi budu šokirani i uznemireni što je normalno i ne znači da pate od nekog poremećaja. Psihološka edukacija o tome što im se događa često je dovoljna za ublažavanje simptoma. Njima je više potrebna podrška bliskih ljudi jer mi imamo prirodne resurse za samoozdravljenje i uz socijalnu podršku oni dobro funkcioniraju. Većina tih simptoma će postepeno nestati, ali ako dulje traju, mogu biti signal PTSP-a tj. posttraumatskog stresnog poremećaja. Dugotrajni i intenzivni strahovi, noćne more, 'flashbackovi' ili depresivno povlačenje zahtijevaju pomoć psihijatra i prikladnu terapiju lijekovima", objasnila je Ljiljana Drenški Cvrtila, univ. spec. oec/prof. psihologije.
Zagreb - Posljedice potresa u centru grada
Što je PTSP i kako nastaje?
"PTSP obuhvaća niz simptoma koji se razviju nakon što je osoba bila izložena ekstremno traumatičnom događaju u koji obično spadaju potencijalna smrtna opasnost, pretrpljene ozbiljne ozlijede, seksualno i psihičko nasilje", objašnjava dr. Gloria Kardong, prof. na Sveučilištu Stanford na Medicinskom odjelu za psihijatriju i bihevioralne znanosti. Općenito, zbivanja koja će vjerojatno izazvati posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) su ona koja izazivaju osjećaje straha, bespomoćnosti ili užasa.
Jedan bitan faktor koji utječe hoće li netko razviti PTSP je socijalni moment. "Ako osoba koja je proživjela traumu ima podršku i osobu s kojom može razgovarati o proživljenom manja je vjerojatnost da će razviti PTSP. Međutim, osobe koje dožive traumu često radi toga osjećaju sram i krivnju, a stanje se dodatno pogoršava, ako ne naiđu na dobar prijem kad ispričaju što im se dogodilo", objašnjava dr. Kardong.
Simptomi PTSP-a
Ponovno proživljavanje traumatičnog događaja - to znači da osobu uznemiruju uspomene i misli, noćne more. Rjeđa su prolazna budna disocijativna stanja kod kojih se zbivanja ponovno proživljava kao da se sada događaju (bljeskovi sjećanja), ponekad uzrokujući reakciju bolesnika kao da je u originalnoj situaciji, primjerice glasni zvukovi poput vatrometa mogu potaknuti bljesak sjećanja na rat, što može uzrokovati da se osoba pokuša skloniti ili se baciti na zemlju kako bi se zaštitila.
Izbjegavanje stvari, ljudi ili situacija koje podsjećaju na traumatični događaj ili pretjerana zauzetost - ponekad osoba izbjegava sve što bi moglo imati veze s traumatičnim događajem, a to često uključuje i izbjegavanje mjesta na kojima se okuplja mnoštvo. Ponekad oboljela osoba može izgledati kao da savršeno funkcionira i da je okupiranija nego inače. "To je obično namjera oboljelog da kroz neprestanu zauzetost izbjegne razmišljanje i sjećanje na ono što se dogodilo", tumači Stirman.
Promjena u načinu razmišljanja - PTSP može napraviti ozbiljnu zbrku u glavi. Mnogi oboljeli teško mogu iskusiti bilo koju pozitivnu emociju i na svijet gledaju kao na loše i opasno mjesto. "Istraumatizirane osobe mogu razviti osjećaj krivnje ili odgovornosti zbog traume koju su doživjeli i promijeniti svjetonazor. Zbog promjene u percepciji, mogu zgubiti povjerenje u druge osobe, što također može utjecati na njihove međusobne odnose", kaže Stirman.
Pretjerani oprez - simptomi PTSP-a uključuju razdražljivost, osoba se lako uznemiri i ima osjećaj da je stalno na rubu, a to uzrokuje teškoće sa spavanjem i koncentracijom. Osobe s PTSP-om ostaju u stanju superosjetljivosti te se zbog toga osjećaju nesigurno, a to rezultira reaktivnim ponašanjem. Primjerice oboljeli ne želi ući u automobil, ako je doživio nesreću koja je uzrok njegove traume. Važno je prepoznati ove znakovi jer se oni mogu pojaviti u različitim oblicima jer kako se kaže 'koliko ljudi, toliko ćudi'. Ako se nakon nekog traumatičnog događaja pojavi mješavina ili varijacija navedenih simptoma i traje dulje od dva mjeseca potrebno je potražiti pomoć liječnika, odnosno psihoterapeuta ili psihijatra.
Prvi izbor terapije za oboljele od PTSP-a su tretmani usmjereni na traumu kao što je kognitivna bihevioralna terapija, s ciljem da pomogne pacijentu da procesuira sjećanja koja izbjegava
Primjer kako djeluje PTSP
Glumica Charlize Theron u dobi od 15 godina bila je prisutna kada je njezina majka ubila njezinog oca koji je bio alkoholičar i patio je od psihičke bolesti. Majka je oslobođena jer je presuđeno da je ubojstvo počinila u samoobrani. "Dugo mi je trebalo da procesuiram i prihvatim da se to dogodilo jer nitko ne želi proživjeti takve stvari", rekla je za ABC NEWS.
Čak, pet od 10 žena u Sjedinjenim Državama doživi jedan traumatičan događaj u životu poput prometne nesreće s tragičnim ishodom ili seksualnog zlostavljanja. Kada se to dogodi, uobičajeno i očekivano da osoba koja je doživjela traumu ima noćne more, pati od pretjerane osjetljivosti ili izbjegava mjesto gdje se trauma dogodila, osjeća se emocionalno zatupljenom i nezainteresiranom za dnevne aktivnosti.
"Nakon traumatskog događaja, gotovo svatko još neko vrijeme osjeća neugodne posljedice, uglavnom kroz neugodna sjećanja na događaj. Ali kako vrijeme prolazi, mnogi ljudi primjećuju da se počinju osjećati bolje i da im se poteškoće počinju smanjivati. No, za neke, čak i nakon nekoliko mjeseci, te vrste problema i dalje ostaju, a tada bi trebalo razmisliti o dijagnozi PTSP-a", objašnjava dr. sc. Shannon Wiltsey Stirman, zamjenica ravnatelja Nacionalnog centra za PTSP u SAD-u za portal Prevention.
Iako od PTSP obolijevaju i muškarci i žene, Stirman kaže da je za žene dvostruko veća vjerojatnost da razviju PTSP u nekom periodu svog života. Budući da se može dogoditi bilo kome, bilo kad, dobro je znati nekoliko osnovnih stvari.
Kako se PTSP liječi?
Život s PTSP-om može biti iznimno težak jer negativno utječe na sva životna područja, a svakodnevica postoje gotovo nepodnošljiva. Zbog simptoma i posljedica koje bolest uzrokuje oboljela osoba može izgubiti samopoštovanje i dobro raspoloženje, umjesto kojih tjeskoba postaje dominantan osjećaj. Sve to utječe na obiteljske, profesionalne i druge socijalne odnose.
"Ali postoji nekoliko opcija za liječenje PTSP-a za koji dokazano funkcioniraju. Primjerice, zapaženo je da neki oblici psihoterapije imaju bolji učinak od lijekova", kaže Stirman i nastavlja: "Prvi izbor terapije za oboljele od PTSP-a su tretmani usmjereni na traumu kao što je kognitivna bihevioralna terapija, s ciljem da pomogne pacijentu da procesuira sjećanja koja izbjegava. Također je ova terapija dobra jer ima ograničeno trajanje od 8 do 16 seansi pa se relativno brzo može zaključiti imaju li svrhe. Pozitivna strana kod liječenja PTSP-a je što nakon izlječenja nema relapsa kao što je to slučaj kod drugih mentalnih stanja poput depresije "
Farmakoterapija je učinkovita jer lijekovi koji imaju učinak stabilizacije raspoloženja, poput valproata, karbamazepina i topiramata te mogu smanjiti razdraženost, noćne more i bljeskove sjećanja (vraćanje proživljenih slika).
Izvori: Prevention.com i MSD priručnik dijagnostike i terapije
