Novo istraživanje temeljeno na strojnome učenju otkrilo je dosad neprepoznate oblike Parkinsonove bolesti, što bi, prema riječima znanstvenika, moglo objasniti zašto isti tretman ne djeluje jednako kod svih oboljelih.
Sve je više dokaza da Parkinsonova bolest možda nije jedinstveno stanje, već skup biološki različitih poremećaja koji bi mogli zahtijevati različite terapijske pristupe, navodi Euronews.
Znanstvenici s belgijskih institucija VIB i KU Leuven primijenili su metode strojne analize ponašanja na modelima vinskih mušica te identificirali dvije velike skupine i pet podskupina Parkinsonove bolesti.
Iako se Parkinsonova bolest obično promatra kao jedinstven neurološki poremećaj obilježen poteškoćama u kretanju i progresivnim propadanjem živčanog sustava, poznato je da je mogu uzrokovati mutacije u brojnim genima. Svaka od tih mutacija može na drugačiji način narušiti funkciju mozga, što otežava razvoj univerzalno učinkovitih terapija.
Lijekovi koji ciljaju jedan biološki mehanizam mogu pomoći dijelu pacijenata, dok kod drugih imaju minimalan učinak. Prema podacima WHO-a, broj oboljelih i stopa smrtnosti povezana s Parkinsonovom bolešću ubrzano rastu, a procjenjuje se da je 2019. više od 8,5 milijuna ljudi živjelo s tim poremećajem.
Voditelj istraživačke skupine Patrik Verstreken ističe da se, iako pacijenti dijele slične simptome, na molekularnoj razini bolest razdvaja u jasne potkategorije. To znači da univerzalni lijek za sve oblike Parkinsonove bolesti vjerojatno nije izvediv.
Kako bi istražili te razlike, znanstvenici su koristili vinske mušice s mutacijama u 24 gena povezana s Parkinsonovom bolešću. Pratili su njihovo ponašanje kroz dulje razdoblje i računalnom analizom tražili obrasce koji bi ukazali na različite biološke podskupine.
Glavna autorica studije Natalie Kaempf naglašava da su u istraživanje ušli bez unaprijed stvorenih pretpostavki, jednostavno promatrajući kako se različite mutacije manifestiraju kroz ponašanje životinja.
Rezultati pokazuju da se genetski oblici bolesti prirodno grupiraju u odvojene kategorije. To bi moglo omogućiti razvoj biomarkera specifičnih za svaku skupinu te terapija koje bi bile učinkovitije za određene pacijente.
Znanstvenici su testirali i različite terapijske pristupe na modelima vinskih mušica. Pokazalo se da tretman koji poboljšava simptome u jednoj podskupini ne mora imati nikakav učinak u drugoj.
To otvara mogućnost razvoja lijekova prilagođenih specifičnim biološkim podskupinama bolesti, što bi moglo značajno povećati učinkovitost liječenja.
Iako je istraživanje još u ranoj fazi i provedeno na životinjskim modelima, ono ukazuje na budućnost u kojoj bi se terapije za Parkinsonovu bolest mogle precizno prilagođavati biološkom profilu svakog pojedinog pacijenta.
