U Hrvatskoj i svijetu 26. ožujka je dan podrške oboljelima od epilepsije. Donosimo priču Davora Kobeščaka kojem je labradorica Frida puno pomogla za vrijeme epileptičnih napada. Godinu prije nego što se Frida doselila, Davor je imao 348 epileptičnih napadaja. Iduće godine imao je 295, a sljedeće 248 napadaja
U Hrvatskoj ne postoji posebna škola za pse pomagače oboljelima od epilepsije, kao ni dijabetičarima, koji u svijetu sve češće koriste pse za prepoznavanje hipoglikemije.
Pas treba biti treniran
Postoje iskustva oboljelih od epilepsije da im pas kao kućni ljubimac pomaže izravno tako da prepoznaje najranije znakove napadaja, ali i neizravno u smislu jačanja socijalizacije i samopouzdanja, što može dovesti do smanjenja broja napadaja, kaže prof. dr. Ivan Bielen iz Klinike za neurologiju KB-a Sveti Duh.
Međutim, nastavlja, u medicinskoj literaturi nema jasnih dokaza na temelju kojih bi se mogle dati definitivne preporuke. "Postoje i izvještaji, također temeljeni na malim skupinama, da epileptični napadaji mogu netrenirane pse uplašiti, što može dovesti i do neželjenih posljedica kako za psa tako i za vlasnika", upozorava prof. dr. Bielen komentirajući priču o 29-godišnjem Davoru Kobeščaku, kojem je labradorica Frida prije desetak godina promijenila život nabolje.
Davor ima epilepsiju od šeste godine, a u vrijeme kad su njegovi roditelji na televiziji vidjeli emisiju o obitelji u Kanadi koja je koristila psa pomagača koji je mogao najaviti napadaj epilepsije kod njihova djeteta, imao je i po nekoliko epileptičnih napadaja na dan. Mama Sanja zbog toga je počela raditi četiri sata, a tata Zdravko bi u međuvremenu navraćao kući da provjeri je li s Davorom sve u redu. Unatoč tomu znao je doživjeti napadaje u međuvremenu i ozlijediti se. Zato su odlučili pokušati sa psom.
Emocionalna povezanost
"Fridu smo uzeli kao tromjesečno štene i kod prvih Davorovih napadaja samo smo je stavili na njega. Iznenadila nas je njezina reakcija: nije se uplašila i nije pobjegla, naprotiv. Već nakon osam mjeseci pokazalo se da je izuzetno sposobna u prepoznavanju napadaja te da i nas i Davora može upozoriti da se on treba pripremiti", priča tata Zdenko. A mama Sanja dodaje: "To treba zahvaliti izuzetnoj emocionalnoj vezi između Fride i Davora. Vrlo je važno da i ukućani stvore takvu vezu i nauče prepoznati znakove kojima će ih pas upozoravati na mogući napadaj."
Postoji mnogo vrsta epileptičnih napadaja, s tim da većinu laici teško mogu prepoznati. Tijekom velikog napadaja, tzv. grand mala, osoba gubi svijest, pada, prestaje disati, mišići se grče, a na ustima se pojavljuje slina koja može biti sukrvava zbog ozljede jezika
Čuvala mu je glavu
To može, ističe Sanja, biti cviljenje, trčanje oko djeteta, nemir ili pas može samo sjediti uz dijete i pratiti ga. Svaki pas reagira drukčije te je vrlo važno da roditelji znaju prepoznati napadaje kod djeteta kako bi znali prepoznati i ponašanje kojim pas upućuje na to da se napadaj sprema. "Osim što bi do pola sata ranije najavila napadaj, Frida je uvijek bila uz njega. Namjestila bi se iza njegove glave, odnosno između glave i leđa, kako se Davor ne bi povrijedio ako ostane bez svijesti, što je pomoglo da svi budu sigurniji", pričaju roditelji. Tako se Sanja vratila na puno radno vrijeme. No pokazalo se da Frida spada i u red izuzetnih, rijetkih pasa koji mogu djelovati i terapijski.
Postoje aparati koji stimuliraju vagusni živac i tako mogu ublažiti ili zaustaviti napadaj. "Stimulacija se najčešće radi oko usta ili iza ušiju, što je Frida intuitivno počela raditi tijekom Davorovih napadaja", kaže tata Zdenko Kobeščak. Danas to radi i Nina, 1,5 godišnja labradorica koju su Kobeščakovi uzeli također kao štene zato što se Frida razboljela i oslijepila, pa sada dva psa paze na Davora.
Čim napadaj počne, potrebno je mjeriti trajanje gledajući na sat. Većina napadaja završi za dvije-tri minute i tada nije uvijek potrebno odmah zvati liječnika. Ako potraje, nužna je hitna intervencija. Oboljelome možeš pomoći tako da mu pod glavu staviš jastuk ili smotanu odjeću
Zabilježen značajan napredak
"Nina je efikasnija u zaustavljanju napadaja. Frida je nježnija, pomalo se ustručava, pa joj treba malo dok počne s lizanjem, a Nina reagira brzo i odlučno", priča otac Zdenko. Dodaje kako su ih pozitivna iskustva potaknula da provedu istraživanje, čiji su rezultati 2011. predstavljeni i na predavanju o tome kako dresirani pas može pomoći osobi s epilepsijom, na seminaru u Bruxellesu, u organizaciji EU, na kojem je Frida bila zvijezda.
"Dvije godine smo mjerili broj napadaja koje je Davor imao, a mjeren je EEG i obavljena su psihološka testiranja; u svemu je došlo do značajnog napretka. Tako je godinu prije nego što se Frida doselila Kobeščakovima Davor imao 348 napadaja, od čega 40 onih koji se mogu smatrati ‘grand malom’. Godinu poslije imao je 295 napadaja (23 velika), a druga godina s Fridom prošla je s 248 napadaja, od kojih je 18 bilo u rangu velikih", govori mama Sanja Kobeščak. Kvaliteta života obitelji značajno se popravila i danas je situacija takva da psi zaustave većinu napadaja koji bi mogli prerasti u ‘grand mal’, dodaje Davorov otac Zdenko. Više informacija potraži u tiskanom izdanju 24sata.
Pogledaj specijal o mozgu.
