Od djetinjstva nas uče da zamjeranje nije ispravna stvar, bez obzira na težinu tuđeg grijeha.
No, zanimljiva činjenica jest da oprost nije naša zadana reakcija. S gledišta evolucijske psihologije, zadržavanje zamjerki je mehanizam preživljavanja koji je ugrađen u naše sustave. "U okruženjima naših predaka, povjerenje i suradnja bili su ključni za opstanak grupe. Ako bi nam netko učinio nepravdu, držanje tog sjećanja pomoglo je osigurati da nas ta osoba neće ponovno lako iskoristiti", objasnio je za Well+Good Joseph Trunzo, doktor znanosti, zamjenik direktora Škole za zdravlje i bihevioralne znanosti na Sveučilištu Bryant .
Znanost koja stoji iza ovoga uključuje naše sustave za obradu emocija, posebno amigdalu i prefrontalni korteks, koji su zaduženi za otkrivanje straha i prijetnje te donošenje odluka. Oba ova dijela mozga mogu imati poteškoća s reguliranjem intenziteta emocija koje osjećamo nakon što nam je učinjena nepravda, što može uzrokovati da te situacije doživljavamo teže.
"Kada pogledamo kognitivnu psihologiju, postoji koncept koji se naziva pristranost negativnosti, gdje naš mozak daje prioritet negativnim situacijama jer one mogu nositi važne informacije o opasnosti ili izdaji", rekao je dr. Trunzo. Slijedeći ovu logiku, prebrzo otpuštanje negativnih osjećaja može nas izložiti riziku od ponavljanja istih pogrešaka. Dakle, suprotno od onoga što smo naučili, trenutni oprost možda nije toliko koristan koliko mislimo.
Zamjeranje nam zapravo može pomoći
Umjesto da ih odmah pustimo, istinsko suočavanje sa zamjeranjem potiče nas da preispitamo koje pouke možemo izvući iz tog iskustva. "Tako je lako ostati gdje jesmo, ostati u udobnosti svoje nelagode. Ali razmišljanje o zamjerkama omogućuje nam da slušamo svoje neriješene emocije i živimo u stanju razumijevanja“, rekla je Reiki stručnjakinja Birgitta Visser.
Prema Visser, neka od pitanja koja biste si mogli postaviti kada razmišljate o tim zamjerkama mogu uključivati:
- Jesu li postupci ove osobe bili okidač i kako?
- Kakve je osjećaje to iznijelo na površinu?
- Što moja reakcija govori o mojim vrijednostima, nadama, potrebama i prioritetima?
- Je li moguće da ti ljudi zrcale vlastite neriješene probleme?
S proširenim razumijevanjem dolazi i prilika za uspostavljanje zdravih granica. "Zadržavanje zamjerki nam omogućuje da priznamo što smo osjećali, zauzmemo se za sebe i odbijemo biti zlostavljani“, objasnila je Visser. To znači da postavljamo granice, jasno dajemo do znanja o tome što hoćemo, a što nećemo tolerirati i distanciramo se od onih koji nas povrijede koliko god dugo je potrebno.
Na makro razini, rezultirajuća ljutnja i ogorčenost mogu se usmjeriti u produktivne, kreativne aktivnosti. Jedna studija pokazala je da su ljudi koji su bili ljuti tijekom brainstorminga imali više originalnih ideja od sudionika koji su bili u tužnom ili neutralnom stanju. Prema studiji, kreativnost je proizvod dva odvojena kognitivna procesa: upornosti i fleksibilnosti. Kao energizirajuća emocija, ljutnja potiče upornost u kratkom roku, a također potiče nestrukturirano razmišljanje.
Psiholog i stručnjak za mentalno zdravlje dr.sc. Adi Jaffe je dodao da je razlika između zamjerke koja vas koči i one koja potiče vaš rast samo u načinu na koji je odlučite obraditi.
Kako održati zamjerke zdravima
Svaka ljutnja, bez obzira koliko konstruktivna bila, s vremenom može postati korozivna. Dr. Trunzo smatra da zamjeranje postaje loše kada dugoročno počne trošiti vašu mentalnu i emocionalnu energiju. "To bi moglo značiti kronični stres, ruminiranje, anksioznost i sve negativne učinke na dobrobit koji mogu proizaći iz tih problema, poput visokog krvnog tlaka ili smanjene imunološke funkcije“, upozorio je. "Drugi problem bi bio ako to dovede do izolacije ili spriječi pomirenje, negativno utječući na naše postojeće odnose.“
Hiperfiksiranje na vlastite zamjerke u konačnici može ometati osobni rast te vas tako zarobiti u načinu razmišljanja žrtve. Najgore je to što, dok ostajete zaglavljeni u prošlosti, oni koji su vam nanijeli nepravdu mogu živjeti neopterećeni posljedicama svojih djela.
Ako zaglavite u samodestruktivnim obrascima, dr. Jaffe naglasio je da je moguće krenuti naprijed bez prisiljavanja na oprost. "Prepoznavanje kako se osjećate prvi je korak. Priznajte bol bez osuđivanja. Ne morate je opravdavati ili žuriti krenuti dalje." Također predlaže odvajanje od osobe, ali ne i od lekcije. "Ne pokušavate dopustiti osobi da pobjegne iz teške situacije. Samo se pobrinete da više ne može kontrolirati vašu emocionalnu energiju."
Visser je također naglasila važnost zajedništva u ovakvim vremenima. "Istina, ovo je cjeloživotno putovanje skidanja slojeva i proširivanja sposobnosti razumijevanja drugih i sebe. Ne ustručavajte se pružiti ruku drugima na tom putu, posebno onima koji vam daju osjećaj da ste saslušani i shvaćeni."
Dr. Jaffe je dodao da ako uspijete naučiti lekciju, ali se oslobodite tereta koji dolazi s ljutnjom, možete se smatrati pobjednikom. "Iscjeljenje nije pretvaranje da se nešto nije dogodilo: radi se o korištenju tog iskustva kako biste preuzeli veću kontrolu nad vlastitim životom."
