Naša kolumnistica otkriva kako je uz pomoć psihoterapije otkrila radosti života i pritom se naučila - odmarati. Kako tijelo, tako i um treba odmor i podršku, a za to je krucijalno spoznati sebe i dati si najmanje pet minuta svaki dan samo za sebe.
Nedavno sam ponovno krenula na svoju psihoterapiju koju, by the way, smatram toliko bitnom danas da bi trebala spadati u obvezno zdravstveno osiguranje. Ljudi ju čak i danas često stigmatiziraju, pa se osjećaju krivima ako sami ne mogu sebe „dovesti u red“ no zapravo je to isto samo pitanje brige o svom zdravlju. Kako brinemo o higijeni zubiju, trebali bismo brinuti i o higijeni svoje psihe.
Depresija ili?
No to je neka druga tema. Moja tema bila je neka vrsta depresije. Ne ona koju biste na prvu nazvali tako jer sam i dalje vidjela radost života, funkcionirala u privatnom i poslovnom životu i pronalazila inspiraciju. No sve to, nekako na 10 posto. A ja nisam navikla na 10 posto, navikla sam na 100. Uvijek i u svemu. Budući da sam i sama vidjela da je uzrok tome umor, tu i tamo bi si uzela slobodan dan ili slobodno jutro i ljenčarila. No moje se stanje nije mijenjalo. I onda sam čula tu čarobnu rečenicu – ne možeš nadoknaditi 20 mjeseci posla uz neprospavane noći, hiperproduktivnost i hendlanje svih životnih uloga na uštrb uloge „dobra prema sebi“ u jednom danu. Ne možeš niti u dva.
I tako sam krenula. Stavila sam čvrsto STOP na apsolutno sve novo, sve teško, sve što bi trebala napraviti i zapovjedila si odmor. Svaki dan. Možda se na prvu čini čudnim da si netko mora zapovjediti odmor i užitak, ali u mom svijetu opsesivnog mozga, to je moralo biti tako. Odnosno to si moram ponavljati svaki dan. I tako započinjem svako jutro. Prva stvar koja mi je u rokovniku i u glavi jest – odmori se. To je postala moja dnevna obaveza poput – skuhaj ručak, operi zube, promjeni pelene. Odmori se.
Nisam sad sjela, zatvorila se u kuću i gledala kako vrijeme prolazi. I dalje sam funkcionirala kao mama, poduzetnica, prijateljica, žena. Samo u smanjenom obliku. Ispred svega, stavila sam SEBE. Prvo pitanje u danu mi je – kako se osjećaš? Ako sam umorna, sjetna ili tužna ili ako nemam snage, odrađujem u svakom segmentu minimum.
Odraditi samo najnužnije
Danima sam odrađivala stvarno najnužnije, koristila prednosti vrtića, crtića i baka servisa, gledala sve sezone Shark Tanka i vukla se po kući u pidžami. DANIMA. Svaki put kad bi se javila ona opsesivna Ivka s pitanjem:“ do kad ćeš tako?“, začepila bih joj usta i nastavila po svom. Istina, moram joj začepiti usta nekoliko puta u jednom danu, ali ne dam se.
Ono što se dalje desilo nije ostvarilo najgori strah opsesivne Ivke: sve će propasti, ulijenit ćeš se do kraja, nećeš nikad uspjeti. Baš suprotno. Negdje, u nekom trenutku, ne sjećam se točno kojem, otvorili su mi se moji kreativni ventili. S gledanja Shark Tanka prešla sam na intuitivno surfanje YouTubeom koje mi je donijelo hrpu novih spoznaja. Moja kreativnost i želja za pisanjem vratila se enormnom snagom, održala sam nekoliko najinspirativnijih radionica do sada, a treninge nikad nisam vodila prisutnije, emotivnije, bolje. Svaki ručak koji sam odabrala skuhati bio je čisti nektar, a svako vrijeme koje sam odabrala aktivno provesti s djetetom bilo je čudesno. Opustila sam se. Možda prvi put u svom životu (osim na putovanjima), ja sam se opustila.
Taj osjećaj da mi je nekoliko mjeseci glavni cilj odmoriti se, maknuo je osjećaj nedovoljnosti, osjećaj moranja i osjećaj kroničnog nedostatka vremena. Nije mi falilo i ne fali mi vremena jer… pa, ne moram ništa. I ono što je najveći paradoks. Dok ne radim ništa, napravila sam najviše.
Ne čekaj da se baterija isprazni, reagiraj već na 60 posto!
Još uvijek osjećam umor, ali i sve više one predivne nalete energije i inspiracije. Zamisli sebe kao neki kompjuter. Radiš, programiraš, vrtiš sve one brojke i slova u glavi i računaš, miksaš, kemijaš, ali ne staješ. Kratko se ukopčaš na punjač u struju, ali bateriju napuniš uvijek do 20 posto. Tek toliko da preživi. I onda se „zbrejkaš“. Sve se smrznulo. Slova stoje na ekranu, programi se ne mogu pokrenuti. Ne možeš ući niti u jedan dokument. Blank. Što radiš? Stisneš RESET. RELOAD. I prikopčaš se na struju. Do 100 posto. Svaki svaki dan. Ne čekaš da se baterija isprazni nego reagiraš već na 60 posto. I kompjuter je stalno pun.
Jasno mi je da nisu svi kao ja da mogu gotovo u potpunosti planirati svoje vrijeme sami. Jasno mi je da postoje stvari koje ne možeš odgoditi (imam ih i ja) da postoji radno vrijeme, djeca, suđe. Ali male promjene čine veliku razliku. Deset minuta meditacije, kratka kava u samoći na pauzi od posla, jednostavniji ručak i dan kad ne kuhaš, ne spremaš i nisi superhipermamakojasveradidazabavisvojudjecuinistajojnijeteško. Može se. Malo tu, malo tamo. Koristeći svaku moguću priliku.
Sve na ovom svijetu ponekad treba RESET. Pa tako i mi. RESET, RELOAD, STAND BY. 90 dana tvoja najbitnija uloga je uloga “dobra prema sebi”. I gledaj što se događa, otkrit ćeš novi svijet. Obećajem.
