Psiha i seks 2510 prikaza 06. siječnja 2011.

Koliko si emocionalno pismena?

Emocije.
1/2
zdrava krava postala miss7zdrava.24sata.hr

Zaljubljenost nije prirodan osjećaj i ne može se svatko zaljubiti, tvrdi Zoran Milivojević, autor knjige "Emocije". Ističe kako su ljubav i zaljubljenost dva potpuno različita osjećaja te da samo zbog hollywoodskog mita o sretnoj ljubavi puno ljudi vjeruje kako je zaljubljenost nužna za ljubav. Saznaj i kako opisuje ljubomoru, onu prirodnu, ali i patološku, te osjećaje ljutnje i bijesa

Knjiga "Emocije" je zapravo cjeloviti udžbenik emocionalne pismenosti kojeg je u Hrvatskoj nedavno objavila izdavačka kuća Mozaik knjiga. U intervjuu za Zdravu Kravu autor, psihoterapeut dr. med. Zoran Milivojević, prije svega nam je objasnio što to znači emocionalna pismenost i zbog čega je većina ljudi još uvijek "nepismena": 

Napetost nije emocija

Emocionalna pismenost je sposobnost neke osobe da prepozna svoja emocionalna stanja i da ih imenuje, odnosno da ih poveže s nekom rječju koja se koristi za emocije. Na primjer, osoba koja nema razvijenu emocionalnu pismenost na pitanje kako se osjeća odgovara: "Loše se osjećam. Napeta sam." Iako je opisala što doživljava, nije imenovala emociju. Ona zapravo ne zna što točno osjeća, je li taj njen neugodan doživljaj zapravo strah, ljutnja, krivnja, zabrinutost, ili nešto drugo.

Nije svejedno osjeća li osoba strah ili ljutnju. Kada osoba prepozna da je ljuta, ona može svoju emociju povezati s nekom životnom situacijom. Ne zaboravimo da naše emocije nisu tek tako emocije, već su one naše emocionalne reakcije na događaje koje ocijenjujemo kao važne.

Kada zna da je ljuta, osoba se može dalje pitati u vezi s čim je ljuta, zbog koje situacije, zbog koje osobe, zbog kojeg postupka te osobe. Dakle, kada imenujemo osjećaje, možemo dalje o njima razmišljati jer nas oni povezuju sa životnim situacijama, tako da razmišljamo o situacijama, našim i tuđim reakcijama, ali i o samom osjećaju i načinu njegovog izražavanja. Tako možemo otkriti da, iako nam se ne sviđa postupak druge osobe, zapravo nemamo pravog razloga da se ljutimo na nju.

Lijekovi za smirenje su lažno rješenje

Sasvim je drukčija situacija ako je osoba emocionalno nepismena pa osjeća samo da je napeta. Za razliku od emocionalno pismene osobe, koja, znajući da je ljuta, određuje neko ponašanje druge osobe kao problem, osoba koja samo zna da je napeta nije u stanju napetost povezati s nekom situacijom, tako da samu napetost definira kao problem.

Zbog toga se bori protiv napetosti tako što uzima lijekove za smirenje, pije alkohol, relaksira se ili bavi nekom fizičkom aktivnošću. Na taj je način njena emocija, koja nije prepoznata, ne povezuje s realnom situacijom, ne upućuje na to da razmisli o situaciji i riješi problem, već ona samo rješava pogrešno definirani problem "napetosti".

Emocionalna pismenost ima više razina. Kada je osoba u kontaktu sa svojim osjećajima, njoj je lako prepoznati i emocionalna stanja drugih ljudi i reagirati na emocije drugih. Na taj način ona ima bolju socijalnu mapu, bolje se kreće kroz ljudsko društvo, bolje ostvaruje svoje ciljeve, a istovremeo je suosećajnija i empatičnija prema drugim ljudima tako da je oni jasnije opažaju kao prijateljsku osobu.

Ljubav i zaljubljenost

Zaljubljenost i ljubav su dva potpuno različita osjećaja. Ljubav je osjećaj prema nekoj osobi koju smo upoznali i koja nam se kao cjelina sviđa, tako da se u njenom društvu osjećamo ugodno. Zbog toga je želimo uz sebe i za nju se emocionalno vežemo.

Kada se emocionalno vežemo za nekoga, onda nam ta osoba postaje emocionalno važna, tako da je to platforma za dalje građenje odnosa u smislu pripadnosti, bliskosti... Posljedica svega toga je da je ljubav vrlo stabilna emocija. Najbolji primjer za to je ljubav prema svojoj djeci. 

Za razliku od ljubavi, zaljubljenost je vrlo nestabilna emocija. U vezi sa zaljubljenošću postoje brojne zablude koje su vrlo raširene i koje dotiču zapadnu civilizaciju.

Zaljubljenost nije prirodan osjećaj i ne može se svatko zaljubiti. Na primjer, u primitivnim plemenima nema zaljubljenosti. Da bi se netko mogao zaljubiti, on mora vjerovati da postoji takva ljubav koja donosi sreću i užitak.

On ili ona mora precjenjivati i idealizirati ljubav. A trenutak zaljubljivanja je kada netko počne misliti da je pronašao "pravog" partnera koji odgovora onoj slici koju nosi u sebi. Tada dođe do projekcije te slike na osobu u koju je netko zaljubljen, tako da osoba više ne razlikuje drugog kakav je u stvarnosti od toga što vidi u drugome.

Zaljubljenost traje onoliko dugo koliko traje projekcija, a to je relativno kratko u ostvarenim i uzvraćenim vezama i odnosima. Tijekom vremena ljudi počinju vidjeti da partner nije ono što su mislili da jest i počinju se razočaravati. I sama riječ razočaranje ukazuje da je postojalo čaranje, magijski postupak u očaranosti, začaranosti, tako da je osoba sada progledala i vidjela realnost takvu kava je.

Hollywoodski mit o sretnoj ljubavi

Naš veliki problem je u tome što smo povjerovali u mit o sretnoj ljubavi koji nam je ponudio Hollywood, tako da smatramo da se moramo zaljubiti u nekoga da bismo s njim kasnije mogli ostvariti kvalitetnu vezu i odnos. Na žalost to se ne događa jer zaljubljenost ne može prijeći u ljubav. To je kao kada bismo očekivali da iz kruške nastane jabuka.

Ako nakon zaljubljenosti dolazi ljubav, to svakako nije zbog zaljubljenosti, već zbog nekog drugog razloga. Posljedica je da ljudi ulaze u veze, sklapaju brakove i zasnivaju obitelji iz zaljubljenosti, pa kada ona prođe postaju razočarani. Da bismo smanjili broj razvoda i prekida veza potrebno je definirati bolji način za pronalazak partnera od zaljubljivanja. To je svakako pogrešan način.

Ljubomora

Ljubomora je osjećaj zasnovan na strahu od gubitka ljubavi, na strahu da će nas voljena osoba prestati voljeti ili da će nekog drugog zavoljeti više od nas. Razlog je u tome što se ljubav slobodno daje i što može prestati.

Pojava ljubomore pretpostavlja da postoji ljubav barem jedne osobe prema drugoj. Također je za ljubomoru potrebno troje ljudi, od kojih onaj treći, rival, može biti stvaran ili izmišljen.

Pojava ljubomore je signal da je odnos ljubavi ugrožen i ljubomora pokreće osobu na ona ponašanja koja bi trebala zaštititi odnos ljubavi. To može biti ljutnja ili mržnja prema patneru ili prema rivalu, ugađanje voljenoj osobi ili neki drugi način.

Ljudi su često pretjerano ljubomorni jer ne veruju da ih drugi zaista voli, tako da sumnjaju da će ih ostaviti. Postoje i drugi razlozi za osjećanje ljubomore, ali koji god razlog bio, pretjerana ljubomora uništava vezu. Umjesto da bude emcija koja čuva odnos, postaje emocija koja ga uništava.

Nekad je patološka ljubomora znak ozbiljnih psihičkih bolesti. Nekad je razlog za mržnju, sve do ubojstva: "Ti si meni uništila život jer ne želiš biti sa mnom, a ja ne mogu živjeti bez tebe. Ako nećeš biti moja, nećeš biti ničija.“

Ljutnja i bijes

Ljutnja je osjećaj kojeg ljudi osjećaju kada se netko ponaša na način koji doživljavaju kao ugrožavajući i neopravdan. Ljutnja je zahtjev da druga osoba promjeni ponašanje. Ona je signal koji glasi "Prestani to raditi!" ili "Počni raditi ono što trebaš!"

Dobro razumiju ljutnju samo oni ljudi koji razlikuju osobu od njenog ponašanja. Ljubav i poštovanje su emocionaoni odnos prema nekoj osobi, a ne prema njenom ponašanju. U tom smislu možemo od voljene ili poštovane osobe zahtjevati da promjeni svoje ponašanje. Dakle, ljubav i poštovanje idu s ljutnjom – ona nije njihova negacija. 

Ljudi često ne razlikuju ljutnju od prezira i mržnje, a ne razlikuju ih jer zapravo ne razlikuju ponašanje od osobe, pa misle da ako netko osuđuje ili odbacuje neko njihovo ponašanje, neki postupak, da odbacuje i negira njih kao ljudsko biće.

Zbog toga je za njih izražavanje ljutnje nepoštivanje ili neljubav, tako da se uvrijede i uzvraćaju istom mjerom: kontraprezirom ili kontramržnojm.

Vrlo snažna ljutnja je bijes. Ljudi često misle da je bijesna osoba izgubila kontrolu i da je na neki način luda pa je se treba plašiti. A to je upravo i smisao bijesa, zastrašivanje.

Ako bolje pogledamo kako se ponašaju ljudi kada pobijesne, oni uopće ne gube kontrolu već zastrašuju drugoga pretvarajući se da su izgubili kontrolu. U pitanju je jedna vrsta "kontrolirane nekontrole". U bračnim svađama tanjur ne ide u glavu partnera, već ili u pod ili u zid, i naravno nikada se ne uništava mamin servis.

Što su emocije?

Dr. Milivojević dao nam je svoju definiciju emocija te opisao razliku između ugodnih, neugodnih i patoloških osjećaja:

Mi stalno reagiramo na promjene u vanjskom svijetu. Emocije su jedna vrsta takvih reakcija. Reagiramo emocijama kada procjenjujemo da se u vanjskom svijetu dogodila neka promjena za koju mi mislimo da je važna. Dakle, emocije su reakcija na stimuluse koje sami procjenjujemo kao važne.

Kada su događaji negativno važni, jer smatramo da ugrožavaju neku našu vrijednost, tada osjećamo neugodne osjećaje. Neugodni osjećaji pokreću nas na prilagodbe kako bismo uspostavili sklad izmađu vanjskog svijeta i našeg koncepta kako bi svijet trebao izgledati. Odatle dolazi i riječ emocija, od latinskog e-movere, što znači ono što pokreće.

Ugodne osjećaje osjećamo onda kada procjenjujemo da je stimulus potvrdio nešto što je nama vrijedno.

Reagiramo samo na ono što nam je važno

Prema tome, emocije su subjektivne. Kao što kažemo da je ljepota u oku promatrača, a osjećanje lijepog je isto jedna važna emocija,  tako je i sa ostalim emocijama, sve ovisi o oku onoga tko promatra. Kada primjetimo neki stimulus, mi mu pripisujemo značenje i onda određujemo koliko je ono nama važno. Ako zaključimo da jest važno, tada reagiramo emocijom. A cilj te reakcije je da dovede do adaptacije.

U tom smislu je važno i kako emociju izražavamo. Ovo je potrebno razumjeti da bismo razumjeli da je u svakom od ovih koraka u obradi informacija moguće napraviti grešku. Mi možemo pripisati sasvim pogrešno značenje, pa će i emocija koja je nastala biti pogrešna. Također možemo nešto precjenjivati pa će emocija biti pretjerano intenzivna i dugotrajna.

Svaka emocija može biti primjerena i neprimjerena. Kada netko učestalo reagira neprimjerenim emocijama, tada možemo govoriti o patologiji. Tada je potrebno osobi pomoći da vidi gdje je greška u pripisivanju značenja, u određivanju važnosti ili u načinu izražavanja, savjetuje Milivojević koji u svojoj knizi "Emocije" opisuje sve važne osjećaje, od želje i sviđanja, preko frustracije, zavisti, zabrinutosti, stida i ponosa do krivnje, tuge i žalosti.

Za Zdravu Kravu objasnio je glavne odlike osjećaja ljubavi i zaljubljenosti, ljubomore te ljutnje i bijesa...

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.