Josip Jelenc prije nekoliko godina doživio je tešku prometnu nesreću. Preživio je zahvaljujući liječniku koji se u tom trenutku našao na mjestu nesreće. Nakon što je bio nepokretan i morao naučiti sve iznova, od govora do hodanja, Jelenc se dao u intenzivnu potragu za svojim spasiteljem. Potraga je trajala godinama, sve dok Jelenc nije objavio knjigu u kojoj piše o nesreći koja mu je obilježila život ""Enfant Terrible - samo za pametne"
Dvometraš u pelenama
ZK: Doživjeli ste tešku prometnu nesreću 26. srpnja 2006. godine. Što se dogodilo?
U jeku turističke sezone, u maglovitu zoru, na autocesti od mora prema unutrašnjosti, negdje u Lici, počinje luda vožnja mog života. Priča moje knjige. Zapravo ne samo priča, nego i puno šire shvaćanje. Razbijao sam se 281 metar po autocesti, udarao u bankine, auto se okretao i ispao sam na cestu, a život mi je spasilo to što nisam bio vezan. Ležao sam šest metara dalje od razbijenog i na krov okrenutog automobila u nesvijesti i lokvi krvi na asfaltu srednje trake. Zadobio sam teške kraniocerebralne povrede, unutrašnje krvarenje, slezena mi se raspala u komadiće pa je poslije odstranjena, točkasto krvarenje mozga. Bio sam u trotjednoj komi, klinički mrtav, nekoliko mjeseci do pola paraliziran, u invalidskim kolicima... i tako. Ima toga...
ZK: Koje ste posljedice imali za zdravlje i kako ste se i koliko dugo oporavljali?
Fizički sam se oporavljao godinama. Probudio sam se iz kome i kao dvometraš od 23 godine, ležeći u pelenama nepokretan u krevetu bolničke sobe nakon trotjedne kome sve počeo iz početka. Ništa draga, ali baš ništa tad meni nije bilo jasno. Mislim da sam imao 70-ak kila. Ali sam zato opisao kako izgleda buđenje iz kome. Povratak. Zapravo, bolja bi riječ bila nastavak. I to sam odradio na nekoliko načina. Ponekad malo banaliziram, zapravo pojednostavljujem život tako što pišem kako sam sjedio u invalidskim kolicima u dugačkom, smrdljivom po kloru i obeshrabrujuće dosadnom bolničkom hodniku, nakon jedne od 178 terapija i razmišljao što sve čovjeku treba da se ubije. Tako sam shvatio da ti je za samoubojstvo potrebno samo da se svjesno odrekneš svega što je bilo do tada. Sad ću ti poljepšati ovu misao. Zamisli da se odrekneš svakog trenutka koji se dogodio u svemiru, svake zvijezde koja je eksplodirala, svakog planeta koji se ohladio, svake molekule koja se spojila s drugom, svakog trenutaka u vremenu, svakog života koji je stasao, svakog rođenja, svake smrti, svake misli, svake pobjede i svake spoznaje? Inače, o posljedicama oporavka pišem u drugoj polovici knjige. Prisjećam se nekih poslovnih i privatnih iskustava, djevojaka, mogućnosti koje su bile preda mnom. Uostalom, mogućnosti koje još uvijek jesu tu.
"Enfant Terrible - samo za pametne"
ZK: Kako je tekao vaš psihološki oporavak i kad ste odlučili napisati knjigu o svom iskustvu?
A mentalni oporavak? Hm... mislim da još nije završio. Iskreno, ne znam niti hoće li. Privlačne su mi misli koje ću tek domislit. I knjige koje ću tek napisat. "Enfant Terrible - samo za pametne" je moj knjiški prvijenac nastao kao izravna posljedica same situacije. Pa odakle mi onda pravo smatrati prometnu nesreću lošom?
ZK: Nakon što ste doživjeli nesreću dogodio se niz sretnih okolnosti zbog kojih ste danas živi. Što se sve dogodilo na autocesti odmah nakon nesreće?
Iskreno... malo mi je bez veze da medije zanima uglavnom nepostojeći hrvatsko-slovensko-austrijsko-njemački anesteziolog koji se iz neobjašnjivih razloga nalazio u austrijskoj hitnoj na hrvatskoj autocesti, u jeku ljeta, po noći i magli, na putu prema Zadru. Pa nije li razlog važniji od posljedice? Jer, razlog možeš mijenjat, a posljedicu baš i ne. U trenutku kad se dogodila nesreća ta je austrijska hitna vozila u suprotnom smjeru, a u njoj je bio taj liječnik. Imali su svu
potrebnu aparaturu za spašavanje života. A desetak minuta kasnija hrvatska hitna nije. I imali su super doktora koji me spasio. A u hrvatskoj je bila mlada doktorica kojoj bi ja bio prvi pacijent u životu. Uglavnom, taj je austrijsko-njemačko-hrvatski doktor na papiru detaljno opisao kako mi je spasio život, da bi na dnu papira naveo i svoj kontakt. Čisto onak' i tu mu se izgubio svaki trag. Doktora Schunka sam pronašao tek nakon što sam napisao i objavio knjigu "Enfant Terrible - samo za pametne". I kad sam ga već pronašao, susreo i upoznao, bilo je logično da ću ga zamoliti da mi bude vjenčani kum. S Princezom. Kojoj i ovom prilikom zahvaljujem. Pristao je, a što će. Pa kad mi je već spasio život.
ZK: Kako danas gledate na sve što se dogodilo i možete li reći da vam je taj događaj promijenio život?
Negdje sam pročitao da će te pomaknuti samo ono što te prethodno izazvalo. A mene je cijela ta situacija protresla do te mjere da sam se tresao još nekoliko sljedećih godina. Zlobnici bi rekli da se još uvijek tresem, a možda je to i istina. Ponosan sam na sve ono što sam naučio i shvatio, a prije toga spoznao. Pa još prije, istraživao. I još, želio. Možda zaključno, živio. I fora je to. Osjećam se dobro. Mudro. Lucidno. Genijalno.
Pročitaj razgovor sa šaptačicom anđelima.
