Sve se više govori o tome kako upravo epizode naglog porasta inzulina utječu na naše zdravlje, pa i dobitak kilograma. Jedna studija je pokazala da je vrlo lako utjecati na to, uz malo više opreza.
Sve se više govori o tome kako upravo epizode naglog porasta inzulina utječu na naše zdravlje, pa i dobitak kilograma. Jedna studija je pokazala da je vrlo lako utjecati na to, uz malo više opreza.
Vjerojatno znate puno o ultraprerađenoj hrani, a i to što znate je vjerojatno samo mali djelić onog što bismo svi trebali znati i nakon tog primjenjivati na svoju prehranu. Sve u svemu, vjerojatno znate da to nije najzdravija hrana koju možete odabrati za svoju prehranu. Upravo se ta hrana sve se češće povezuje s povećanim rizikom od raznih bolesti, a neka istraživanja pokazala su da bi mogla utjecati i na naše razmišljanje, pa čak i naštetiti našem mentalnom zdravlju.
Možemo jednostavno reći da ultraprerađena hrana nije dobra za nas, najviše zbog toga što nema puno hranjivih sastojaka. No, što ako je to tek vrh ledenog brijega, kako se kaže?
"Znamo da većina ultraprerađene hrane sadrži mnogo masti i šećera, a malo vlakana i proteina", kaže neuroznanstvenica Alex DiFeliceantonio sa sveučilišta Virginia Tech. "No, ako umjetno održimo sve te čimbenike jednakima, postoji li nešto u samom procesu prerade što dovodi do drukčijeg ishoda?"
Čini se da je odgovor na ovo – da. Dodatna potvrda za ovo je najnovije istraživanje koje je provela upravo DiFeliceantonio sa svojim timom, a njihov je rezultat objavljen u časopisu Nature Metabolism.
U ovom istraživanju sudjelovalo je 57 odraslih osoba zdrave tjelesne težine, prosječne dobi od 26 godina. Od tog broja, 32 osobe sudjelovale su u eksperimentu prehrane u kojem su konzumirale dva različita obroka u dva različita dana, i to nasumičnim redoslijedom.
Jedan se obrok sastojao od ultraprerađene hrane - pureća šunka, instant pire-krumpir, keks s komadićima čokolade, zašećerene pšenične pahuljice, čips od povrća, mali sendvič od bijelog kruha s maslacem od kikirikija i džemom – i male količine vode.
Drugi se obrok sastojao od minimalno prerađene hrane - tvrdo kuhano jaje, banana, brusnice, sir i malo morske soli.
Ključno je bilo to da su ta dva obroka – iako su na tanjuru izgledala vrlo različito – s nutritivnog gledišta bila gotovo identična, odnosno bili su usklađeni i prema nutritivnom sastavu i prema energetskoj vrijednosti (svaki je sadržavao 300 kalorija). Drugim riječima, da su ti obroci imali deklaraciju o nutritivnoj vrijednosti, bile bi praktički identične.
Različit metabolički odgovor
No, ono što su ustanovili tijekom studije jest da je metabolički odgovor organizma na ove obroke vrlo različit. Pokazali su to uzorci krvi koje su znanstvenici uzimali tri sata nakon svakog obroka. Ti su rezultati pokazali da su razine glukoze u krvi općenito bile slične za oba obroka, iako je razina glukoze ostala povišena dulje vrijeme nakon konzumacije ultra-prerađenog obroka.
Što se tiče inzulina, razlika u inzulinskom odgovoru bila je izraženija. Razina inzulina znatno je više porasla nakon visoko prerađenog obroka i ostala povišena tijekom dva sata, prije nego što se za oba obroka vratila na razine slične početnima, i to tri sata nakon jela.
Ultraprerađeni obrok potaknuo je brži rad metabolizma i intenzivnije sagorijevanje masti tijekom trosatnog razdoblja, ali i slabije sagorijevanje ugljikohidrata u usporedbi s minimalno prerađenom hranom.
"Bili smo šokirani kada smo uvidjeli da se svaki pojedini metabolički parametar razlikovao", kaže Zach Hutelin, prvi autor studije. "Kod visoko prerađene hrane primijetili smo znatno snažniji inzulinski odgovor, kao i to da razina šećera u krvi ostaje nešto viša i to dulje vrijeme."
Iako se zapravo ne zna točno zašto metabolizam toliko drukčije reagira, istraživanje nudi nekoliko opcija. U jednom drugom pokusu, sudionici su promatrali slike visoko prerađene i hrane koja nije visoko prerađena, a znanstvenici su za to vrijeme pratili moždanu aktivnost pomoću funkcionalne magnetske rezonancije (fMRI).
Pokazalo se da bi mogla postojati veza između moždane aktivnosti u dijelu mozga koji je ključan za sutav nagrađivanja i načina na koji organizam sagorijeva ugljikohidrate tijekom obroka. To bi moglo značiti kako je način na koji naše tijelo sagorijeva hranu radi dobivanja energije povezan sa specifičnim signalima vezanim uz hranu koju jedemo – a možda i s njezinim stupnjem prerade.
Druga je mogućnost da komercijalni prehrambeni aditivi sadržani u ultra-prerađenoj hrani utječu na naš metabolički odgovor pri njezinoj konzumaciji, što je aspekt koji istraživači namjeravaju sljedeće proučiti.
