Dragi moj Ti, oduvijek sam bio osoba koja je teško podnosila samosažaljenje i žaljenje drugih na sve i svašta, te nesebično dijeljenje negativnih misli i osjećaja sa svima koji se nekom (ne)srećom nađu u blizini. Pritom mislim isključivo na ljude koji se žale, redovito izvještavaju o vlastitim problemima, ali jednako uporno odbijaju svaku pomoć ili savjet kao da im je njihova patnja nekako smisao sam po sebi
Nisam siguran je li ta moja osobina produkt nenamjernog utjecaja nekih meni bliskih ljudi koji su mi redovito ponavljali od kuda su došli i što su sve postigli svojim radom, te kako je njima bilo teško, a ja imam sve. Dok su mi naravno u isto vrijeme objašnjavali kako je to romantično vrijeme neimaštine, bijede i gladi zapravo bilo puno bolje vrijeme nego ovo danas, gdje ljudi samo sjede pred kompjuterima.
Od prijezira prema samosažaljenju do mentalne čvrstoće
Možda sam s vremenom stvorio psihofizičku odbojnost prema samosažaljenju upravo iz tog razloga, pa svoju mentalnu čvrstoću ( i nažalost nevoljko traženje pomoći za bilo što) mogu zahvaliti njima. S druge strane, moguće je ipak da se radi o godinama bavljenja sportom i suradnje s trenerima i u nešto manjoj mjeri pedagozima koji su jasno i glasno osuđivali bilo kakvo žaljenje na treningu koristeći svoje stručno znanje i bogatstvo rječnika vrlo temeljito i darežljivo.
Vjerujem da sam iz tog iskustva izvukao mnogo, a ponajviše vrlo nizak prag tolerancije na rečenice: ne mogu, teško mi je i ne da mi se. Sarkazam na stranu, istina je da je sve navedeno imalo (ja vjerujem) pozitivan utjecaj na mene. Istina je također da doista ne volim slušati te obeshrabrujuće rečenice, jer one djeluju poražavajuće i ograničavajuće na svakog pojedinca koji ih izgovori. Vjerujem da ako samo pokušaš izgovoriti "ne mogu i teško mi je" nekoliko puta, uz prateću gestikulaciju slijeganja ramena i pogleda prema dolje, uskoro ćeš osjetiti pravi teret na leđima. Nastaviš li to govoriti, moguće je da ćeš čak odustati i od traženja pomoći, te jednostavno odustati od bilo kakvog izazova na svom putu izgubljen u beznađu.
Kad si nervozan odglumi mirnoću
Jasno mi je da to možda nije idealna postavka za psihologa, pa sam valjda iz tog razloga svoju profesionalnu karijeru malo više okrenuo u smjeru sporta gdje ljudi toleriraju moje žestoke kritike obeshrabrujućeg ponašanja i govora, te prepoznaju istinu i dobronamjernost u pozadini ponekada grubih riječi poticaja. Najčešće se ponašamo onako kako se osjećamo. Kada smo umorni spavamo, kada smo tužni plačemo, kada smo sretni smijemo se. Što bi bilo kada bi stvari okrenuli u drugom smjeru. Želiš li se osjećati sretno, smiješi se i nasmijavaj druge. Kada si umoran od radnog dana, odluči se osjećati super i odi trčati ili voziti bicikl. Kada si nervozan, odglumi mirnoću i stabilnost. U sportu to zovemo "make it, or fake it". I znaš što, to funkcionira!
Osmjeh u teškim trenucima čini čuda
Bilo kako bilo, naučio sam nekoliko važnih stvari. Žaljenje i samosažaljenje ne pomaže nikome, a šteti mnogima. Jednako tako, djeluje obeshrabrujuće na sve one koji se njime koriste i vrlo često je osnovna kočnica za postizanje ciljeva. Ako si odlučio pokrenuti se i učiniti životnu promjenu, ona podrazumijeva akciju i orijentaciju na zadatak i put koji je pred tobom. Takve promjene su teške, jer jednostavno ne bi bile toliko interesantne i poželjne da su jednostavne i lako dostižne, zapravo postale bi normativ.
Ako na treningu koristiš negativne i obeshrabrujuće misli u teškim trenucima (poput ne mogu, teško mi je i ne da mi se), vrlo je vjerojatno da ćeš svoje proročanstvo i ostvariti. Ako se ponašaš i govoriš da možeš, želiš i jedva čekaš, tada ćeš se osjećati spremnije za suočavanje s izazovom. Osmjeh u teškim trenucima čini čuda pa iako ne može promijeniti okolnosti, može promijeniti tvoj doživljaj okolnosti i tvoj odnos prema njima. Zato, ponašaj se i govori onako kako se želiš osjećati.
Ako misliš da si neuspješan, posjeti se ovdje da mali neuspjesi vode do velikog uspjeha.
