Teško oboljenje predstavlja velik izazov, ne samo fizički već psihološki i emotivni. Izazov koji započinje i prije same dijagnoze, u trenutcima kada počinješ primjećivati prve znakove bolesti, uvjeravaš sebe da ti se samo čini, iako duboko u sebi shvaćaš da moraš otići k liječniku. Kako skupiti hrabrost za odlazak na pregled?
O skupljanju hrabrosti za prvi pregled i psihološkoj pomoći oboljelima, razgovarali smo s doc. dr. sc. Lovorkom Brajković, kliničkom psihologinjom zaposlenom u Centru za psihološko savjetovanje, edukaciju i istraživanje Sirius.
Kako tvrdi doc. dr. sc. Brajković, psihološki aspekt kod onkoloških bolesnika je u Hrvatskoj uvelike zanemaren: "Iako je trend u cijelom svijetu medicina usmjerena osobi, uvažavajući njezine tjelesne, psihološke, socijalne i duhovne potrebe, u našem zdravstvenom sustavu i dalje dominira usmjerenost na tjelesno, zanemarujući ostale aspekte ljudskog bitka. Psihološka pomoć je i dalje više izuzetak nego pravilo. Iako je prema novijim podacima broj oboljelih od karcinoma u porastu, a poznato je da negativna emocionalna stanja, neučinkoviti načini suočavanja s bolesti i problemima i potisnuti stres pogoduju održavanju bolesti, usporavaju oporavak i ne tako rijetko ubrzavaju put do terminalnih faza bolesti, nejasno je zašto i dalje bolesnici oboljeli od karcinom nemaju lako dostupnu psihološku pomoć, koju su primorani tražiti u psihijatrijskim klinikama ili ambulantama."
Komplicirana birokracija s kojom se pacijenti u Hrvatskoj susreću, dodatno otežava ionako tešku situaciju: "Bolesnici oboljeli od karcinoma proživljavaju veliku patnju konceptualiziranu u pojmu "totalne boli"; no, ta bol postaje još veća u susretima s hladnom i rigidnom birokracijom i administracijom koja teško shvaća da ista bolest može izazvati različita emocionalna stanja i da će svaka osoba drugačije reagirati na spoznaju da boluje od karcinoma."
7 navika koje preveniraju 40% tumora
Stigmatizacija odlaska psihologu ili psihijatru kao sramote
U suradnji s doc. dr. sc. Marijanom Braš, Brajković je provela istraživanje koje je ukazalo na nezadovoljstvo bolesnika komunikacijom s medicinskim osobljem, koje je često prezauzeto da bi razgovaralo s pacijentima o njihovim strahovima: "I sami bolesnici su rijetko sami sebi priznavali potrebu za psihološkom pomoći. Navedene znanstvene spoznaje ne čude; medicinsko osoblje je uistinu preopterećeno, više fokusirano na njihovu primarnu prirodu posla, posvećujući veću brigu tjelesnom zdravlju oboljelog, dok s druge strane postoji velika stigma u općoj populaciji da je odlazak psihologu ili psihijatru sramota. Stoga se bolesnici rijetko odlučuju potražiti psihološku podršku i pomoć sve do onog trenutka dok se na razviju neka psihijatrijska stanja poput depresije i anksioznosti."
Nedostatak multidisciplinarnog pristupa dodatno iscrpljuje same pacijente, ali i njihove bližnje: "Iako se bolesnici s karcinomom susreću s nizom problema, iako crpe svoje prilagodbene kapacitete, iako obitelji prolaze niz poteškoća o kojima rijetki progovaraju, rješenje svojih problema moraju tražiti u različitim ambulantama, na različitim odjelima bolnica, u različitim radnim vremenima jer nema multidisciplinarnog pristupa bolesniku na jednom mjestu. Neosporna je činjenica da briga za oboljelog i članove njegove obitelji zahtijeva sustavnu, sveobuhvatnu skrb, skrb koja je usmjerena na čovjeka, a ne na bolest. Sustavna psihološka pomoć od trenutka spoznaje da osoba boluje od neke onkološke bolesti, tijekom liječenja i nakon liječenja uvelike olakšava cjelokupni proces i povećava kvalitetu života oboljelog, ali i članova njegove obitelji."
Od raka se može ozdraviti, tvrdi franjevački redovnik iz Brazila
Ne postoje dvije osobe koje reagiraju jednako
"Riječ karcinom sama po sebi izaziva niz negativnih emocija. Značajan broj bolesnika ima visoku razinu psihološkog stresa unutar prve godine dana nakon dijagnoze. Ako psihološki problemi ostanu neprepoznati, kvaliteta života bolesnika kao i članova obitelji se značajno smanjuje. Dijagnoza karcinoma je stresna za svaku osoba koja se suočava s njom, ali su emocionalni odgovori pojedinaca vrlo različiti. Ne postoje dvije iste osobe s karcinomom koje će potpuno jednako emocionalno reagirati na bolest i jednako se s njom suočavati", objašnjava Brajković. Također, navodi osjećaje koji se najčešće javljaju u takvim situacijama:
- Strah – dijagnoza karcinoma često uplaši osobu
- Krivnja – nije rijetko da se osobe s karcinomom optužuju za svoju bolest („da sam zdravije jela/jeo ovo se ne bi dogodilo“, „da sam više vježbao/vježbala“, „da sam manje bio/bila pod stresom“ i sl.)
- Ljutnja – uobičajeno pitanje osoba s karcinomom je „Zašto baš ja?“ što često izaziva ljutnju na članove obitelji, medicinsko osoblje, prijatelje ili na Boga
- Potiskivanje – ponekad osobe s karcinomom ne mogu prihvatiti činjenicu da imaju karcinom; potiskivanje ponekad može biti dobro za prilagodbu na dijagnozu, ali ako ta reakcija potraje to može negativno utjecati na liječenje i biti dobar put za razvoj depresije
- Usamljenost – ponekad osobe s karcinomom govore da se osjećaju usamljeno, da ne mogu sudjelovati u uobičajenim aktivnostima, da imaju osjećaj da ih drugi ne razumiju i sl.
- Tuga i depresija – veliki broj osoba s karcinomom se osjeća tužno i potišteno; vrlo je važno razgovarati o ovom osjećaju, jer ako tuga predugo traje, lako može prijeći u depresiju
- Gubitak kontrole – dijagnoza karcinoma kod osobe izaziva osjećaj gubitka kontrole nad vlastitim životom.
Nek se čuje glas žena oboljelih od raka dojke
Važno je zapamtiti da ne postoji loša ili ispravna reakcija te da je svaki osjećaj potpuno prirodan: "Emocionalne reakcije i psihički problemi kao odgovor na dijagnozu i liječenje karcinoma mogu biti raznoliki i dovesti do značajnog pada kvalitete života bolesnika. Suočavanje s promjenama na tijelu, poteškoće u doživljaju tijela, problemi seksualnosti i intimnosti, emocionalna nestabilnost, neizvjesnost, promjene u doživljavanju budućnosti, suočavanje s vlastitom prolaznosti i smrtnosti, osjećaj napuštenosti i marginaliziranosti, stigmatizacija, problemi u socijalnim kontaktima, sve su to psihološki i emocionalni odgovori koji se mogu javiti u svim fazama bolesti i svim fazama liječenja, a nerijetko traju i nakon završetka liječenja."
Zatražiti pomoć nije znak slabosti nego mudrosti
Nije lako razgovarati o svojim osjećajima, ali je iznimno korisno: "Ponekad razgovor s prijateljima i članovima obitelji nije dovoljan. U tim situacijama je važno zatražiti pomoć stručnjaka, jer razgovor o osjećajima pred dobrim slušateljem može uistinu jako pomoći. Brojna istraživanja su pokazala da se osobe s karcinomom bolje nose s bolesti, brže se oporavljaju, imaju kvalitetnije odnose s drugim osobama, imaju zdravije životne navike i bolju kvalitetu života ako su potražili psihološku pomoć i podršku. Stoga, zatražiti pomoć nije znak slabosti, već znak mudrosti!"
Jesmo li i u kojoj mjeri sami odgovorni za svoje bolesti?
Strah neka ti bude motivator, a ne paralizator
Rana dijagnoza znatno povećava šanse za izlječenje, stoga je važno reagirati na vrijeme: "Svi se mi razlikujemo u načinima suočavanja, općenito u životu. Neki od nas na prvi znak problema traže načine za rješenje istog; neki od nas potisnu i zanemare pojedine simptome koji mogu ukazivati na određenu bolest, dok neki reagiraju emocionalno. No, kako god bilo, morat će doći trenutak odlaska na pregled. Stoga je bolje na vrijeme reagirati, „uhvatiti“ bolest u njezinoj početnoj fazi nego čekati da se bolest zakomplicira i na taj način oteža sam proces liječenja."
Do 2020. godine depresija će biti drugi svjetski zdravstveni problem
Neka ti pri pregledu bude podrška osoba od povjerenja, osoba za koju znaš da se na nju možeš osloniti: "Podržavajuća okolina, okolina koja je spremna čuti naše strahove uvelike može pomoći osobi da se odluči na pregled. Odlazak na pregled s osobom kojoj vjerujemo i za koju znamo da će nam biti podrška u znatnoj mjeri olakšava odlazak kod liječnika i suočavanje. Sindrom noja i zabijanje glave u pijesak neće rezultirati ničim dobrim, osim intenziviranjem negativnih emocija."
