Psihološka priprema za odlazak u dom za starije vrlo je važna, kako za samu osobu, tako i članove njene obitelji. Osoba mora sama pristati na to da bude smještena u dom jer je tada i adaptacija na novu sredinu znatno lakša i u pogledu obiteljskih odnosa događa se svojevrsno rasterećenje
Psihijatar Borna Josip Godan iz Doma za starije i nemoćne osobe Godan ( Sermageova 16 i Srebrnjak 90 a) u Zagrebu u intervjuu za Zdravu Kravu pojasnio je kako se što bolje fizički i psihički pripremiti za odlazak u dom, kako organizirati aktivnosti u domu, što mogu učiniti članovi obitelji kako bi što više olakšali ovu veliku životnu promjenu članu obitelji koji odlazi u dom te kako svi kao pojedinci možemo učiniti više i vježbati empatiju prema starijim članovima društva.
ZK: Kako se što bolje pripremiti za odlazak u dom?
Borna Josip Godan: Promjena može biti stresna za čovjeka i treba vremena za prilagodbu, po dolasku u dom. Taj period je važan, da bi kasnije život postao kvalitetniji, usprkos otežavajućim faktorima starenja ili bolesti.
Psihološka priprema za odlazak u dom za starije vrlo je važna, kako za samu osobu, tako i članove njene obitelji. Osoba mora sama pristati na to da bude smještena u dom jer je tada i adaptacija na novu sredinu znatno lakša, i u pogledu obiteljskih odnosa događa se svojevrsno rasterećenje, jer osoba više nema osjećaj da opterećuje obitelj svojim potrebama, a članovi obitelji više ne moraju sami brinuti o njezi, kuhanju, pranju odjeće, nabavci lijekova, ortopedskih pomagala i sl. Tada i njihov odnos postaje ugodniji jer zajedničko vrijeme provode kvalitetnije.
Svakodnevni dolazak barem jednog člana obitelji je vrlo važan
ZK: Koliko se često preporučuju posjete u domu i kako organizirati aktivnosti u domu kako bi osobe ostale u što boljem fizičkom i psihičkom stanju?
Borna Josip Godan: Posjete u domu su uvijek dobrodošle, osim u iznimnim situacijama kada zdravstveno stanje osobe to ne dopušta. Svakodnevni dolazak barem jednog člana obitelji je vrlo važan za osobu koja živi u domu jer se ona tada ne osjeća napušteno od strane obitelji.
Važno je imati raznovrsne aktivnosti u koje se osobe mogu priključiti po želji. Osim svakodnevnih aktivnosti kojima je cilj njega i održanje fizičke forme – pranje i kupanje, individualne vježbe s fizioterapeutom i grupna gimnastika, osobama treba osigurati i kreativne sadržaje, npr. glazbene radionice gdje zajedno mogu svirati i pjevati, slikanje, izradu blagdanskih ukrasa i sl. Bitno je imati knjižnicu gdje ljudi mogu izabrati knjige ili dnevne novine i časopise. Također, vrlo je važno ljudima koji to žele omogućiti prakticiranje vjerskih obreda i dolazak članova njihove vjerske zajednice.
Ono što ljude drži jest i taj neki kontinuitet, neka rutina kao kad, na primjer, svi zajedno ručaju ili slave rođendane i imendane. Čak i oni koji su taj dan malo bezvoljni dođu za stol i druže se. U zajedničkim prostorima mogu popiti kavu, razgovarati i družiti se međusobno, kao i s ljudima koji rade u domu. Primjećujem da je baš ta neka fuzija mladosti i starosti lijepa jer se ostvaruje kontakt s drugom generacijom od kojeg svi imaju koristi.
ZK: Što ako osoba odbija ići u dom ( kako joj pristupiti, kako komunicirati)? Kako što lakše prihvatiti vlastito starenje i gubitak kontrole nad tijelom i umom?
Borna Josip Godan: U životu moramo imati mjeru, znati kada što možemo obavljati. Tijekom radnog vijeka i odlaskom u mirovinu čovjek često nailazi na poteškoće, kao i na oboljenja. Treba voditi zdrav i uredan život, s dosta fizičke aktivnosti (unutar svojih mogućnosti), npr. vježbati, hodati, plivati, ići na organizirane izlete, biti član udruga ili klubova, ovisno o interesima, hobijima ili naći zanimaciju oko vrta, cvijeća, ručnog rada, itd. Dakle, ne uvući se u četiri zida. Tako ćemo lakše prihvatiti starenje naših tjelesnih funkcija, a posljedično i kognitivnih deficita.
Prečesto zaboravljamo kako su nas ti djedovi i bake odgojili i brinuli se za nas velik dio života
ZK: Koliko bi se kao društvo trebali osvijestiti u odnosu prema starijim osobama?
Borna Josip Godan: Kao društvo nismo empatični prema starijim osobama. Mnogi ih smatraju teretom za društvo i zdravstveni sustav. Ljudi kao da zaborave da su nas te iste mame, tate, djedovi ili bake odgojili i brinuli se za nas veliki dio našeg života. Također, ne pitaju se koliko su oni tijekom svojeg radnog vijeka plaćali zdravstvene i mirovinske doprinose, od čega bi sada trebali imati i neke koristi. No, mi sami kao nacija nismo baš zadovoljni ljudi. Ne možemo stalno govoriti da se to treba napraviti na državnoj razini, možemo početi od mikrozajednice pružanjem raznih usluga starijem pučanstvu koje živi u vlastitom domaćinstvu, od održavanja higijene prostora u kojem se živi, dostave namirnica pa i gotovih obroka, odlaska u nabavku do organiziranja druženja, kvartovskih umirovljeničkih klubova, savjetovališta s raznim programima i sl. U manjim mjestima ima dosta volonterskih udruga koje fantastično rade i s manjim sredstvima.
Svaki 6. stanovnik RH stariji od 65 godina
Treba osvijestiti i da je gotovo svaki 6. stanovnik RH stariji od 65 godina. Natalitet nam značajno pada, a mlada radna snaga iseljava iz Hrvatske, tako da imamo manjih gradova i ruralnih sredina gdje je većina stanovništva starije životne dobi. Pokušajmo to pogledati iz druge perspektive. Upravo ta činjenica da je hrvatsko stanovništvo sve starije otvara prostor za otvaranje novih radnih mjesta za ljude koji će skrbiti za te iste stare osobe. Zatim, u svijetu je sve popularniji medicinski turizam. Nedavno sam u okviru projekta EU Demenca aCROsSLO predavao u novosagrađenom gradskom domu za starije u Umagu koji je vrlo dobar primjer spoja brige o starijim osobama i otvaranjem novih radnih mjesta za ljude iz lokalne sredine, pružanjem usluga ne samo domaćim, nego i stranim državljanima iz susjedne Italije. Na taj način se stvara krug na razini zajednice, podržavajući jedni druge.
Sam proces starenja smanjuje lučenje hormona sreće
ZK: Što je s članovima obitelji koji u domu postanu apatični i nezadovoljni? Kako im pomoći?
Borna Josip Godan: Normalno je i kod starenja da se ponekad bude bezvoljan, pogotovo kada je i bolest u pitanju. Sam proces starenja dovodi do atrofije moždane kore, što smanjuje lučenje svih neurotransmitera, pa i serotonina, hormona sreće. Takvi ljudi mogu pokazivati simptome sniženog raspoloženja i depresije. Jedan od vodećih simptoma demencije je depresija, uz kognitivni deficit. Upravo korištenje antidepresiva u malim dozama i kraćim periodima pokazalo je vrlo dobru učinkovitost.
Vjetar u leđa da se prebole apatični i nezadovoljni dani, postigne fizička kondicija, motiviranost za rad, na primjer sa fizioterapeutom i na taj način se “vrati u tračnice”, pa ljudi počinju opet raditi stvari koje su nekad mogli, a zbog bolesti u međuvremenu izgubili sposobnost (na primjer samostalni odlazak na toalet).
ZK: Koliko je važna empatija i svakodnevno vježbanje iste jer starenje nitko od nas ne može izbjeći?
Borna Josip Godan: Sa starošću dolazi i mudrost, i često su stariji ljudi zbog više iskustva imaju i više empatije. Nažalost, neki su zbog određenih psihičkih stanja podložniji manipulacijama i prijevarama. Pogledajte malo starije ljude oko sebe, svoje susjede, poznanike, trebaju li neku pomoć ili jesu li možda žrtvom neke prijevare. Često ljude nagovore da nešto potpišu ili na drugi način iskoriste njihovo povjerenje. Ima puno slučajeva gdje su ljudi ostali bez sve imovine jer su vjerovali krivim ljudima i došli u situaciju u kojoj nemaju dovoljno za preživjeti, neki su ostali praktički na cesti. To je ružna zlouporaba naivne ranjive empatije.
Empatija se gradi kroz odnose na osobnoj razini
Borna Josip Godan: Svi znamo koliko se bake i djedovi i unuci vole. Treba je razvijati na osobnoj razini, od djetinjstva, u obitelji, ali isto tako, na razini društva. Na primjer, kod nas se ne motivira medicinare da se educiraju u području gerijatrije, pa tako ni za rad sa starijima u domu, jer se to smatra niže rangiranim. Na medicinskim fakultetima je tek nedavno uveden kolegij gerijatrije i palijativne medicine. Kod nas još nema ni specijalizacije gerijatrijske medicine, što postoji, npr. u Sloveniji i drugim državama EU. Rad u domu za starije je vrlo kompleksan i razvija interdisciplinarni pristup, i za medicinske sestre i za liječnike. Jer, tu je populacija treće životne dobi, dakle sreću se visoka dob i postojanje određenih zdravstvenih stanja, bolesti koje, bilo da su akutne, kronične ili terminalne, traže znatno složeniji proces njege, liječenja i rehabilitacije. Vani su upravo ta zanimanja najtraženija.
ZK: Koliko je važno da osoba sama odabere dom koji joj se sviđa na vrijeme?
Raspitajte se kako su zadovoljni s kvalitetom usluge, njegom, liječničkim nadzorom, hranom, higijenom, pristupom i spremnošću na pomoć kroz 24 sata, ne samo korisniku doma nego i njegovoj obitelji. Isto tako, ima li aktivnosti kojima se osoba bavi ili je zanimaju. Posjetite dom i obratite pažnju na stručnost osoblja i atmosferu.
