Humor i tvrdoglavost, ali i puno prijatelja - to je bio Renatin recept za preživljavanje njezine najvažnije i najteže bitke. Renata je preživjela borbu s rakom dojke, a danas planira vjenčanje svoje kćeri... Ona je naša #PinkyPromiss heroina.
Kad su ove godine žene okupljene u udruzi "Nismo same" ispričale svoje priče i objavile ih u zbirci, ta je zbirka nazvana vrlo neočekivanim nazivom: "Od čega bute vi umrli?". Iako će mnoge naslov zateći, pa čak i preplašiti, on je zapravo rečenica koju je izgovorila Renata Bačanek tijekom svoje borbe s rakom dojke jednoj ne baš obzirnoj ženi. Upravo ta rečenica je simbol onog s čim se mnoge žene tijekom te borbe susreću, ali i snage i prkosa koja ih drži i gura dalje.
"To se dogodilo tijekom čekanja na kemoterapiju, kad sam već lagano bila iznervirana rafalnim ispitivanjem gospođe koja je čekala sa mnom", dočarava Renata kako je došlo do ovog 'brutalnog i crnohumornog' naziva. "Ona je predvidjela da ću i 'dolje' dobiti rak, na što sam ja nju pitala - 'a od čega bute vi onda umrli?'"
Knjige su ono što je Renati pomoglo u onim najtežim trenutcima koje je trebalo prebroditi tijekom liječenja. A knjige su i ono što je obilježilo na neki način njezin volonterski rad u Udruzi.
"Kao i mnoge od mojih 'suborčica' i ja sam duge sate kemoterapije provodila uz knjigu. Spavala i čitala. Pa čitala iste stranice ponovo, jer nisam mogla pamtiti. Knjige su divan odmak od svijeta bolesti, dijagnoza, stigmi i stereotipa", prisjeća se Renata dana koji su sad iza nje, a baš je iz toga nastao - Book club, jedan jedini ove vrste.
"Ivana i Goranka su objeručke prihvatile moju ideju, a Book club je postao mjesto gdje se često teme iz knjige isprepliću sa temama iz stvarnog života", kaže Renata, ističući da su se upravu u Book clubu stvorila predivna prijateljstva. "To je naše sigurno mjesto gdje s puno strasti branimo neke naše stavove, gdje nas se čuje, gdje je naše mišljenje bitno."
Osim Book cluba i udruge Nismo same, Renatu se može pronaći i u udruzi "SVE za NJU", Zakladi Ljiljana Pranjić, u Međunarodnom klubu žena Zagreba, pa i u pučkoj kuhinji... Ne čudi tako da je njen volonterski rad prepoznat i priznat, pa je Renata proglašena i najvolonterkom Grada Zagreba.
"Mislim da je nagrada bila potvrda mog uvjerenja da ako nešto radiš sa srcem i u to vjeruješ, ma kako te život 'valjao', na kraju se to lijepo posloži, emotivno i duhovno te jako ispuni i obogati", govori Renata, koja kaže da ju naprijed uvijek vuku "predivni ljudi puni empatije, nevjerojatni vizionari".
No ono što joj uvijek i neupitno daje snagu i pokreće je, Renata će to uvijek reći, njena kći Hana.
"U mojoj glavi nije bilo druge opcije nego da jednostavno moram biti dobro, zbog nje..." kaže Renata. "Ona je tada tek počela studirati, imale smo toooooliko planova. Između kemoterapija brojila sam dane kada ćemo se vidjeti i to brojanje termina i vremena me nekako guralo naprijed."
Renata je dočekala sve te planove i ostvariti.
"I eto nas, jedanaest godina kasnije. Prije par dana kupovale smo joj vjenčanu haljinu (sretan šmrc)", ponosno govori danas.
Iako je sve to prošla, pobijedila sve svoje bitke, savjete onima koje tek kreću u svoje bitne ne voli davati.
"Vrlo sam oprezna sa davanjem takvih savjeta i mislim da bi svatko trebao pronaći neki svoj put", pa tako kaže što je kod nje odigralo najvažniju ulogu: "Meni je pomogla tvrdoglavost, posložena glava i puno humora. I hrpa prijatelja..."
Prijatelji su bili ti koji su je vozili na terapije, kuhali joj, odlazili u nabavku, spremali stan... Ali još važnije:
"Nitko od njih me nije sažalijevao ili govorio floskule tipa 'sve će biti dobro'. Nitko od njih se nije grozio na moju ćelavu glavu. Probali smo svi zajedno pronaći neko novo normalno. I nekako mislim da smo nakon svega svi pomalo izašli kao malo bolje verzije samih sebe."
