Život nekad baš ne zna što je dosta... Pa nam natovari previše. A nekad neki i to previše uspiju izdržati i izaći iz svega još jači. Jedna od njih je i Lidija Rejc, naša Pinky Promiss heroina, koja nam je ispričala svoju priču.
Svaka mama koja ima blizance, zna da s njima u najranijoj dobi nije lako. Svaka mama općenito zna da petogodišnje dijete traži veliki angažman, a dvoje petogodišnjaka – dvostruki. Kad se jedna mama nađe sama s dvoje petogodišnjih blizanaca, to ne može biti jednostavno, a kad se u toj situaciji nađe zbog teškog, bolnog i ne baš lijepog razvoda, jasno je da nije nimalo lako. A onda se sudbina još malo poigra i kaže, kao u reklami – ali ni to nije sve! Pa stigne i dijagnoza...
Tako je prije četiri godine izgledao život Lidije Rejc, a dijagnoza je bila: karcinom dojke. Ne treba reći da život u tom razdoblju nije djelovao ružičasto. Iza Lidije je bilo i dugo razdoblje postporođajne depresije, u kojem nije imala podršku supruga, a koje je bilo i jedan od njezinih razloga zahtjeva za razvodom. Nije nebitno istaknuti da je njezin rak bio hormonski uvjetovan, nakon devet postupaka potpomognute oplodnje koje je prošla zbog suprugove neplodnosti.
Zato je Lidija jedna od naših #PinkyPromiss heroina.
"Često sam si postavila to glupo pitanje 'zašto baš ja', ali realno - zašto ne?" govori danas jedna potpuno "nova" Lidija . "Ja sam si osobno postavljala iznova drugo pitanje i to ono 'zašto baš sad', uz sve što trenutno prolazim?"
Kako to obično bude, jedna joj je rečenica postavila stvari na svoje mjesto.
"Jedna draga prijateljica mi je tada rekla 'Gle, nekom je dovoljan šamar da ga razbudi i osvijesti, tebi je očito bio potreban rak da počneš misliti na sebe'."
Nije Lidija u tim najgorim trenutcima bila sama. Roditelji su bili neupitno najviše uz nju, a u svemu je važnu ulogu odigrala i udruga Nismo same, čija je članica postala, te bez čije posebne usluge "Nisi sama, ideš s nama" ne bi puno puta mogla otići sama na liječenje. Nije bila sama, ali bolest je ipak nešto drugo...
"Iako ste tijekom bolesti pod brigom i podrškom najmilijih i najbližih, ipak ste u samoj bolesti zapravo sami. Netko tko to nije prošao sam ne može to dočarati drugome", iskrena je Lidija, pokušavajući ipak dočarati kako se tada osjećala: "S 38 godina dobiti rak nakon što sam se tek razvela i s dvoje male djece u najluđim snovima nisam zamišljala, a da je netko pisao scenarij rekla bih 'ma, malo su ga pretjerali'."
Svojoj kćeri i sinu nije u tom trenutku rekla za bolest, želeći kao svaka mama zaštititi svoju djecu, koja su ionako prolazila kroz ogroman stres zbog razvoda, loših odnosa roditelja, selidbe... Rekla im je, priznaje, tek nedavno, s njihovih devet godina i kad je sve iza nje.
"Bolest je bila kap koja je prelila našu već napuknutu čašu. Mislim da mi je u tom trenutku bilo lakše ne reći im nego pokušati objasniti što se događa s mamom, tako da je stvarne snage zapravo više trebalo za ovo drugo", priznaje Lidija, kojoj nije bilo lako objasniti zašto leži, povraća, pije sve te tablete, što je zračenje...
"Zračenje je mom sinu iskreno bilo jako 'fora', jer sam mu to opisala kao da se stroj vrti oko mene i ispucava zrake koje ja ne vidim a koje gađaju moju bolesnu dojku. Kćeri je najteže bilo što sam izgubila kosu, pa me zamolila da po kući ne hodam bez kapice, a ja se nisam ljutila."
Nije bilo lako, pa čak niti zamislivo, kako djeci objasniti sve to, posebno jer ni sama, kaže, nije uopće većinu tog mogla zamisliti. Nije nikada, kaže, razmišljala je li ju strah da će njena djeca ostati bez mame, ali ne zato što se osjećala snažno i moćno, nego zato što je bilo teško uopće shvatiti da ima "taj rak o kojem svi pričaju svoje borbe a neki i umiru".
"Bila sam kao izvan svog tijela i nisam tu bolest uopće mogla pojmiti", kaže iskreno Lidija. "Prolazila sam kroz sve te postupke kao robot, bez previše pitanja, samo sam se prepustila i upalila neki autopilot valjda, jer Lidiji je to očito bilo previše."
Sve to što je prošla nije od nje načinilo potpuno novu nju, ali ju je potaknulo da počne misliti na sebe i voljeti sebe, na čemu još uvijek radi.
"Život te tako odnese u sve te rituale posla, ručka, veša, djece, pospremanja, planiranja... Sve to i dalje radim, ali sada si uz to svaki tjedan pomislim što bih sad JA voljela pojesti, JA pogledati na TV-u ili u kinu, otići u kazalište, na manji izlet, pročitati knjigu", opisuje nam Lidija svoju lekciju koju je naučila. "Također sam počela birati ljude i trenutke na koje ću trošiti svoje vrijeme i više nemam problema s tim kako će to drugima ispasti ako se negdje ne pojavim, ispričam s nekog događaja koji me ne zanima."
Nakon svega što je prošla u svom, kako sama kaže, "psihološkom trileru", ono što je sigurna da želi da svaka žena zna je da najprije treba potražiti dobru psihološku pomoć, te da prihvate pomoć bližnjih i ne odbijaju ju jer "mogu sve sama i ne trebam pomoć".
"Poručila bih im da zaista nisu same. Poručila bih i da je svaki osjećaj ili misao koja im dođe normalna i da je sigurno barem još jedna žena isto pomislila ili osjećala, od straha pa do samoće. Da ne slušaju tuđa mišljenja i savjete kolega, susjeda, ljudi iz čekaonice koji nemaju pojma što prolaze", iz iskustva govori Lidija, ali kaže da je sasvim u redu i ako dođe taj jedan trenutak kad jednostavno priznaju da ne mogu više, da su jednostavno samo jako umorne.
"Tada si samo recite MORAM to! I ne za druge, već za sebe! I izdržite, jer - proći će", kaže Lidija koja je sve to i sama prošla.
"A kada prođe i nakon što ozdravite, nastavite/započnite sve ono što dosada niste, i voljeti svoje tijelo koje je sve izdržalo i voljeti svoju dušu koja je bila s vama, pa oboje nahranite divnim mislima i doživljajima."
Lidijina je priča jedna od divnih i teških priča žena oboljelih od raka dojke koje tvore knjigu nesvakidašnjeg naslova – "Od čega bute vi umrli?". A njezine završne riječi te priče govore kako se nosi s mislima o tome hoće li se bolest vratiti.
"Svatko si nađe nešto svoje što ga drži da ne misli na povratak bolesti, a neki nastave život kao i do tada. I to je skroz u redu. Ja sam napokon počela brinuti o sebi, psihički i fizički. Počela sam voljeti sebe i biti ponosna na sebe i svoje tijelo, na svoj ožiljak, onaj vidljivi i onaj nevidljivi, jer me podsjećaju kako sam snažna i što sam sve mogla kada sam mislila da nisam dovoljno snažna. A jesam."
