Nje fer, pomislila je Tajana kad je čula da je karcinom kojeg se, mislila je, upravo službeno riješila, metastazirao i da joj prognoziraju pet godina života s njim. Svako joj jutro počinje napadom panike, ali ona je čvrsto odlučila – svaki dan staviti ruž na usne. I zato je ona definitivno naša #PinkyPromiss heroina.
Bilo je prošlo pet godina od kemoterapija i zračenja i službeno je mogla reći da je njezin rak dojke u remisiji. Samo dva mjeseca kasnije našla se u bolnici s, mislila je, upalom pluća. Dok je čekala da joj kažu je li tipična ili atipična, stigao je nalaz koji nije očekivala: njezin je karcinom metastazirao na kosti i pluća. Tajana Dorić Šerić osjećala se prevareno.
"U jednoj rečenici kao da mi je netko ukrao ono 'i živjela je dugo i sretno nakon ulaska u remisiju.'", govori danas Tajana, koja je svjesna da kod žena koje su preboljele karcinom, uvijek postoji strah da će se bolest vratiti. "Sve žene i nakon 20 godina s grčem u želudcu idu na kontrolne preglede i čekaju nalaze. Ali ja sam dobila samo dva mjeseca iluzije da sam dobro. I nije fer. To sam vrištala u sebi: NIJE FER!"
Tajanu život nije mazio niti godinama prije nego što je dobila dijagnozu koja će joj promijeniti život. No baš taj životni put naučio ju je koliko snage nosi u sebi. Snage koju najviše crpi iz ljudi koje voli, iz vjere da će uvijek ustati koliko god puta da padne, iz tihe i čvrste odluke da neće dopustiti bolesti da joj uzme nju samu i da odredi tko je ona.
"Moje nagrade su to da sam živa, da dišem, da se smijem, plešem, pjevam. To su zagrljaji ljudi koje volim, odluke da baš u svakom danu postoji razlog za sreću, trenutci mira i spoznaje koliko sam daleko stigla u ovih sedam godina borbe i da nikada baš nikada nisam izgubila vjeru u sebe i medicinu, te da ću možda baš ja biti ta koja će pobijediti nemoguće."
Na tom se putu bori na razne načine, a jedan od tih je borba s s ljudima kojima nije lako dočarati s čim se bori netko tko izvana djeluje zdravo i snažno, a trebao bi biti "umiruća žena".
"I onda malo tko misli da vam je potrebno trostruko više snage i energije da tako izgledate noseći se s bolovima, nuspojavama lijekova, napadima panike, straha, nemoći - jednostavno misle da vam nije ništa", pomirljivo govori Tajana, te dodaje: "To nije samo bol, ili tuga, jer se iz dana u dan boriš sa svojim mislima, strahovima, pitanjima na koja nitko nema odgovore."
Iz tog nevidljivog invaliditeta kod Tajane se rodila nevjerojatna želja za životom, ali i još jedna čvrsta odluka koju će razumjeti mnoge žene - da i u najtežem danu, čak i kada to nitko ne vidi, stavi ruž na usne. Usprkos činjenici da joj svako jutro počinje napadom panike – ili baš zato.
"Ovisi koliko me spremnu ili nespremnu uhvati, može trajati kraće ili duže, može me gušiti ili biti onaj ružni čvor na sredini prsne kosti koji ne da dahu da prođe", dojmljivo opisuje Tajana. "Borim se s mislima: je li ovo jedan dan manje (od čak pet godina koje su mi dali kad sam dobila dijagnozu metastaskog karcinoma) ili još jedan dan u mom životu unatoč metastazama."
A svaki je Tajanin dan ispunjen, bez obzira na sve. Nekako, kaže, naučiš živjeti s tim jer nemaš izbora. Ona zato i dalje radi, volontira, članica je Book cluba u udruzi Nismo same kao i radionice pisanja, puno hoda, meditira, moli... Sve kako bi "utišala buku u glavi i tijelo što duže održala na nogama".
"Naučiš disati, okupirati se drugim stvarima", kaže unatoč svemu optimistična Tajana, koja je nedavno u svom rodnom Voćinu organizirala humanitarnu utrku, jer volontiranje je na nju "podsjetnik da bez obzira na vlastite borbe, uvijek možete biti nečija snaga".
Na ideju o utrci došla je kad je za udrugu Nismo same istrčala Advent Run 2021. godine, samo godinu dana nakon kemoterapija i zračenja. Tada su sa svake njezine strane bile njezina najbolja prijateljica i kuma Martina Božičković i Natalija Ivezić, koje su, kaže vjerovale da ona to može, čak i kad ona nije.
"Tih 5 km činilo mi se kao 500 km, i nisam samo trčala kroz grad, nego i kroz vlastite strahove o životu koji je ispred mene. Ušle smo u cilj sa suzama u očima i držeći se za ruke. I odlučile da ćemo je i mi jednog dana organizirati."
Kad je saznala da je rak metastazirao na kosti, pluća, jajnike i limfne čvorove, Tajana je nazvala svoje prijateljice i rekla da nema više puno vremena za njihov san i tako je sve počelo. Ljudi okupljeni u udruzi "Rast", ali i drugi ljudi iz Voćina, stavili su svoje živote na stranu i nisu dopustili da ih ništa spriječi u tome da se ta utrka održi - utrka nastala iz ljubavi, želje i bez opcije odustajanja, iz velikih srca ljudi koji su to napravili najviše iz ljubavi prema Tajani.
Ova je utrka, kaže Tajana, imala cilj – pokazati ženama iz malih sredina da se ne moraju više skrivati zbog svoje bolesti.
Ako netko zna, Tajana zna da postoje i oni dani kad "stvoriš" utrku, ali i dani kad je teško pronaći razlog za ustati, dani kada se nada čini nedostižna. Jednu stranu je lako vidjeti, a drugu puno teže. Zato je ona dokumentirala svoju borbu s karcinomom video snimkama, a rezultat je video koji nikog ne ostavlja ravnodušnim.
Hvala našoj #PinkyPromiss heroini Tajani što je podijelila s nama taj video.
"Znam da boli, da se skrivate ponekad i plačete gdje vas nitko ne vidi, da su duge noći koje prosjedite gledajući u prazno", poručuje Tajana ženama koje vode iste ili slične borbe. "Znam da želite ponekad vrištati da popucaju stakla i porazbijati sve oko sebe. I da bezuspješno tražite sebe u ćelavoj i ispijenoj osobi u ogledalu. I plačite, imate pravo biti i ljute, ako treba i razbijte nešto. Samo nemojte sebe. I nemojte se sramiti tražiti pomoć. To nije slabost, hrabrost je to velika. I moć, koja vas može podići s tog poda gdje mislite da ste same na svijetu, i pomoći da dan, po dan, riješite tamu."
"I nema veze ako ne uspijete iz prve - svaki dan u kojem pokušavamo znači da nismo odustale od života i od sebe."
