Dobra komunikacija temelj je uspješnih međuljudskih odnosa. Komunicirajući međusobno učimo, otkrivamo, shvaćamo i prihvaćamo različitosti, spoznajemo sebe i druge...
Poremećaj iz spektra autizma je vrlo složen neurorazvojni poremećaj koji zahvaća sve aspekte ličnosti. Autizam određujemo prvenstveno kao razvojni poremećaj, a njegova prezentacija mijenja se ovisno o dobi i životnom iskustvu.
U osnovi svih teškoća osoba s poremećajima autističnog spektra su unutarnje kočnice koje stoje na putu uspostavljanja socijalne interakcije, verbalne ili neverbalne komunikacije (izostanak govora ili zaostajanje u govoru, doslovno shvaćanje, drugačije razumijevanje), mogućnosti imaginacije (suženi interesi, neobične aktivnosti i ponašanja, ponavljajuće i stereotipne radnje) te senzorne integracije, navodi se na stranicama Saveza udruga za autizam Hrvatske.
Autizam u odrasloj dobi
U većini slučajeva osoba dobije dijagnozu autizma u djetinjstvu, obično nakon četvrte godine života. Međutim, neki odrasli žive s nedijagnosticiranim autizmom, no postavljanje dijagnoze čak i kasnije u životu može osobi pružiti bolji pristup uslugama i podršci. Ipak, treba naglasiti da trenutno ne postoje standardni dijagnostički kriteriji za odrasle osobe sa sumnjom na poremećaj iz spektra autizam, ali oni su u fazi izrade. U međuvremenu, kliničari primarno dijagnosticiraju odrasle osobe s PAS-om kroz niz osobnih promatranja i interakcija, također uzimajući u obzir sve simptome koje osoba prijavljuje.
PAS se naziva spektrom zbog raznolikosti njegovih znakova i simptoma, kao i razlikama u njihovoj težini. Dvije osobe s poremećajem iz autističnog spektra nemaju potpuno isti skup simptoma. Neki ljudi s PAS-om imaju simptome koji uvelike otežavaju svakodnevni život, drugi koji se smatraju visoko funkcionalnim mogu imate probleme u socijalnoj interakciji ili se jednostavno osjećati drugačije od svoje okoline.
Komunikacija s osobama s autizmom
Jedan od temeljnih izazova osoba s poremećajem iz autističnog spektra (PAS) povezan je s nedostatkom verbalne i neverbalne komunikacije uz prisutnost specifičnih oblika ponašanja. Osobe s poremećajem iz autističnog spektra imaju poremećaj komunikacijskih vještina, međutim u visoko funkcionalnih osoba s PAS razvijene su vještine socijalne komunikacije, no one su jedinstvene i zahtijevaju prilagodbu i razumijevanje.
Dobra komunikacija temelj je uspješnih međuljudskih odnosa. Komunicirajući međusobno učimo, otkrivamo, shvaćamo, spoznajemo sebe i druge. U nastavku, cilj nam je istaknuti neke od najčešćih komunikacijskih osobina osoba s autizmom.
Obilježja socijalne komunikacije osoba s autizmom
Neverbalna komunikacija
Iako smo skloni komunikaciju smatrati alatom koji se temelji na jeziku, velik dio komunikacije je neverbalan, a podrazumijeva govor tijela, gestikulaciju te ton i visinu glasa. Navedeni, neverbalni oblici komunikacije izuzetno su važni u komunikaciji s osobom s autizmom. Mnogi ljudi pogođeni autizmom teško razvijaju jezične vještine, oslanjajući se u komunikaciji prvenstveno na neverbalne tehnike komunikacije. To uključuje širok raspon ponašanja, poput korištenja gesta, slika i crteža, plača i drugih emotivnih zvukova, fizički usmjeravajući nečiju ruku na predmet koji žele itd. Iako to može uzrokovati poteškoće u komunikaciji, roditelji i njegovatelji često postaju prilično vješti u čitanju tih nejezičnih komunikacijskih elemenata putem poznavanja konteksta i ponavljanja.
Eholalija
Kod mnogo osoba s autizmom govor se nikad ne razvije, a kod onih kod kojih se i razvije, često postoji eholalija. Eholalija se smatra karakterističnom pojavom njihova govora. Eholalija je ponavljanje tuđih riječi, rečenica ili fraza koje su čuli primjerice u omiljenom filmu ili televizijskom programu. Te fraze mogu ili ne moraju "odgovarati" kontekstu u kojem se izgovaraju, međutim, obično upućuju na nešto konkretno. Roditelji autistične djece potiču se da gledaju programe u kojima se izgovaraju te fraze kako bi pokušali shvatiti što im njihovo dijete možda pokušava priopćiti kada koriste određene fraze.
Usredotočenost na doslovna značenja riječi
Pojedinci s određenim oblikom poremećaja iz autističnog spektra obično imaju problema s razumijevanjem idiomatskog jezika i metafora. Sljedeća implikacija ove osobine je poteškoća u razumijevanju šala i humora, koji se često oslanjaju na sarkastičan ton kako bi prenijeli pravo značenje govornika. Obilježje načina na koji osobe s autizmom komuniciraju je usredotočenost na „ključne riječi“ iz rečenice. Jedan od najboljih načina da se prilagodi ovom komunikacijskom stilu je govoriti jednostavnim rečenicama bez idioma ili govornih figura koje skrivaju "istinsku poruku" koju govornik pokušava prenijeti.
Prelazak s teme na temu
Jedna od poteškoća koju osobe s autizmom imaju u komunikaciji je nemogućnost održavanja fokusa na jednoj temi. Budući da se njihov um vrlo brzo kreće i obrađuje mnoge podražaje, njihove misli mogu izgledati neorganizirano ili nefokusirano. Međutim, to obično nije slučaj - osim ako pojedinac nije izrazio želju da se prestane razgovarati o određenoj temi (u tom slučaju svakako trebate ići dalje), obično je otvoren za ponovno slušanje prethodnih tema razgovora.
Razgovor bez kontakta s očima
Direktni kontakt očima osobama s autizmom može izazivati neugodnu. Posljedično, osoba će razgovarati s vama, ali neće uspostaviti kontakt očima. Ljudi pogođeni ovim stanjem vrlo su prilagođeni osjetilnim detaljima, a gledanje u nečije oči može prouzročiti preopterećenje informacijama. Neki će možda radije govoriti zatvorenih očiju, kako bi se usredotočili samo na podražaje koje pruža razgovor.
Razumijevanje i prilagođavanje specifičnosti komunikacije ključno je za izgradnju bolje komunikacije s osobama s autizmom. Nadamo se da je objašnjenje načina na koji osobe s autizmom komuniciraju proširio tvoje razumijevanje jedinstvenih metoda komunikacije i doprinio razumijevanju osoba s autizmom.
Izvor: https://www.healthline.com/ , https://www.appliedbehavioranalysisprograms.com/
