Poteškoće s učenjem, dijabetes, multipla skleroza, anksioznost, artritis - sve su to kronična stanja koja ubrajamo pod nevidljivi invaliditet. Činjenicu da se radi o invaliditetu je teško prihvatiti, a još je teže živjeti s nerazumijevanjem okoline.
Prema definiciji Nastavnog zavoda za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar, osobe s invaliditetom su osobe koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprječavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima. Napominju da nisu svi invaliditeti vidljivi jer su neke poteškoće, poput mentalnih oštećenja, kronične boli i intelektualnih poteškoća nevidljive, ali značajno utječu na kvalitetu života osobe s invaliditetom i obitelji.
U takve nevidljive invalidnosti ubrajamo poteškoće s učenjem, gluhoću, autizam, traumatske ozljede mozga, poremećaje mentalnog zdravlja, bipolarni poremećaj, dijabetes, ADHD, fibromialgiju, artritis, Alzheimerovu bolest, anksioznost, poremećaj spavanja, Crohnovu bolest, posttraumatski stresni poremećaj, epilepsiju, multiplu sklerozu i cističnu fibrozu, no postoje i brojna druga stanja koja nisu očita na prvi pogled.
Jess Stainbrook, voditelj Američke udruge osoba s nevidljivim invaliditetom za Prevention objašnjava kako mu se često javljaju ljudi s upitom imaju li oni nevidljivi invaliditet na što odgovara: "Ako vas ometa u svakodnevnom životu, da. Nevidljivi invaliditet je nešto što ne možete nužno vidjeti, ali vam svejedno utječe na svakodnevicu toliko da trebate napraviti određene prilagodbe".
Budući da se mnogi s ovakvim kroničnim bolestima i stanjima ne izjašnjavaju kao invalidi, što iz nedostatka informacija, što iz srama, nije poznat točan podatak koliko ljudi na svijetu uistinu ima invaliditet. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da oko milijardu ljudi na svijetu živi s nekim oblikom invaliditeta, a The New York Times navodi kako od 61 milijuna osoba s invaliditetom u Americi, njih samo šest posto ima vidljivi invaliditet. Brojke su, što se može i očekivati, porasle tijekom pandemije.
Teško je prihvatiti invaliditet
Jednom kada saznaju da se njihovo stanje smatra invaliditetom, osobama može biti teško prihvatiti tu činjenicu. Radi se o kompliciranom i dubokom procesu kroz koji osoba mora proći dok napokon ne prihvati svoje različitosti i nauči živjeti s njima. Sama riječ invaliditet je strašna većini ljudi jer podrazumijeva da im nešto nedostaje, da su drugačiji, a kao društvo smo stvorili takav loš narativ da invalidi nisu jednako sposobni kao osobe bez invaliditeta. Takve predrasude napokon polako nestaju, no još ima onih koji se stide svoje invalidnosti.
"Društvo nas često kažnjava zbog toga što imamo invaliditet", objašnjava aktivistkinja i spisateljica Imani Barbarin. Dodaje kako se ljudi boje izjasniti kao invalidi zbog toga što se njihova sposobnost normalnog života, pronalaska doma, hrane i drugih resursa veže direktno za njihovu produktivnost. Dodatni izazov koji donosi nevidljiv invaliditet je nepredvidivost simptoma i poteškoća koje izazivaju, a ne spadaju ni pod uobičajeni "razboli se, liječi se, ozdravi" uzorak koji nose akutne bolesti.
Osoba koja pati od kronične bolesti jedan dan će se činiti potpuno zdrava, bez ikakvih poteškoća, no već idući dan neće moći napraviti niti osnovne zadatke poput odlaska na posao ili ustajanja iz kreveta. To može dodatno zbuniti i oboljele i njihovu okolinu, objašnjava osnivačica Unifixed Media Kimberly Warner. Često će osoba s nevidljivim invaliditetom također naići na komentare kako se pravi da je bolesna kako bi izbjegla određene zadatke zbog čega će dodatno skrivati svoje poteškoće i još si više otežati život.
Studenti koji strahuju od osude često ne traže prilagodbu progama i zbog toga postižu lošije rezultate
Posebno su veliki izazovi u poslovnom svijetu
Zbog toga što se o nevidljivom invaliditetu ne priča mnogo, oni koji žive takav život često su izloženi izazovima koje oni s vidljivim invaliditetom ne prolaze. Primjerice, osobu koja je zbog invaliditeta u kolicima ne bismo tražili da se pojavi u uredu koji nema osiguran pristup za kolica, no od osobe s autizmom koja je previše stimulirana zvukovima i svjetlima u uredu se očekuje da to istrpi ili će doživjeti osudu i ismijavanje od kolega ako o tome priča.
Studenti i učenici koji zbog disleksije ili ADHD-a traže prilagođen program učenja često su ismijavani od strane kolega te ga zbog toga rijetko i traže, a sve to rezultira slabijim rezultatima koje postižu s mnogo više truda od osobe koja takve probleme nema. Takve "sitnice" osobe bez invaliditeta teško primjećuju jer s njima nisu upoznate, najviše zbog toga što se o njima ne priča dovoljno, a ne priča se zbog osude koja ih prati te se tako stvara začarani krug.
Javlja se i teško pitanje trebamo li o takvim stanjima razgovarati s poslodavcem. S jedne strane bi život osoba s nevidljivim invaliditetom bio drastično lakši kada bi poslodavac prilagodio posao njihovim potrebama, a s druge strane stoji velika šansa da će poslodavac posao propustiti drugoj osobi koja je zdrava i ne zahtijeva prilagodbe. Prema zakonu je naravno zabranjeno raditi takvu vrstu diskriminacije, no zakon je jedno, a praksa koju vidimo je drugo.
Pandemija je povećala broj invalida, ali i otvorila put prema prihvaćanju
Kao što je navedeno u The New York Timesu, pandemija je uzrokovala porast broja invalida, no to nije nužno loše kao što zvuči. Vrijeme provedeno u izolaciji od svakodnevnih obaveza i potpuno novi pristupu radu i slobodnom vremenu mnogima je "otvorio oči" i ukazao na njihovu invalidnost. Kako navodi magazin ADDitude, tijekom posljednjih godina drastično je porastao broj dijagnoza ADHD-a, autizma i drugih poremećaja mentalnog zdravlja. Također su prisutna i stanja koja su direktno izazvana pandemijom, a najbolji primjer je dugi covid za koji mnogi i dalje ne vjeruju da je stvarna bolest, a značajno narušava svakodnevicu oboljelih.
Samim time što je više ljudi svjesno da imaju neku vrstu invaliditeta, ima više i onih koji se o tome ne ustručavaju govoriti. Od svih društvenih mreža, TikTok se izdvojio kao mjesto na kojem se oboljeli osjećaju ugodno govoriti o svom problemu što je dovelo do još više dijagnoza jer su se korisnici prepoznali u navedenim simptomima. Otvoren je i dijalog o nevidljivom invaliditetu i sa sve većim brojem poslodavaca pa tako praksa rada od doma ili po prilagođenom radnom vremenu postaje uobičajena. Ipak, daleko smo kao društvo od potpunog prihvaćanja nevidljivog invaliditeta kao stvarnog problema kojemu se treba pristupiti isto kao bilo kojoj drugoj vidljivoj bolesti i nedostatku.
