Kad su Barbari Caplan-Bennett dijagnosticirali rak prije devet godina, stanje se nije činilo posve opasno. Na nosu su joj bile mrlje za koje su liječnici mislili da se mogu lako sanirati.
No, tijekom nekoliko mjeseci, ono što je započelo kao "ma nije ništa" pretvorilo se u potrebu za strašnom operacijom koja će joj značajno promijeniti život. Barbara je u životu imala sve što je potrebno za sreću, muža koji je voli, prijatelje i obitelj koja je podržava, dobar posao i općenito govoreći, osim raka, bila je dobrog zdravstvenog stanja.
"No, kada sjedite u kirurškoj ordinaciji i on vam kaže da je najbolji način da si spasite život uklanjanje cijelog nosa - riječ 'šokantno' ne opisuje ni upola moje stanje. Suprug, Paul i ja bili smo doslovno otupjeli dok smo izlazili iz liječničke ordinacije, kad smo izašli, stajali smo držeći se za ruke i plakali, nesvjesni ljudi koji su prolazili oko nas. Nismo ništa primijetili. Nije nas bilo briga. U tom smo trenutku nas dvoje bili suočeni s čudovištem - melanomom", kazala je Barbara za Huffpost.
"Kako su dani prolazili i kako smo se pripremali za moju operaciju, postalo je jasno da rak zapravo nije ono što me užasnulo. Bila je to činjenica da ću postati nakaza - žena bez nosa. Tko je ikad čuo za takvo što? Znam puno ljudi koji su izgubili grudi, pluća, bubrege pa čak i testis - što je sigurno sve zastrašujuće. Ali nos?"
"Morala bih nositi protezu, a moju će stvoriti stručnjaci na maksilofacijalnom odjelu UCLA. Ipak, doći do nosa nije bilo ni brzo ni jednostavno. Paul i ja imali smo dugo putovanje." Barbarin je liječnik sjajno obavio posao i prije nego što ju je previo, izradio je i prozirni plastični oblik nosa koji je poslužio kao "kvrga" na sredini lica.
Vjerovala je da će proći četiri ili pet mjeseci prije nego što će stvarno dobiti svoju protezu, što se činilo jako dugo, obzirom da radi kao prodavačica koja je u stalnom kontaktu s ljudima. "Kako da se suočim sa svim tim silnim ljudima s divovskom rupom na licu?", mučilo ju je pitanje.
Rješenje je, naravno, bio prozirni plastični nos koji joj je liječnik dao prije nego što je prava proteza bila gotova. No, ispostavilo se da je svakodnevno lijepljenje te zamjenske proteze na lice bolno. Nikad se nije osjećala sigurno. Uvijek se bojala da bi joj "nos" mogao svakog trenutka otpasti.
Četiri ili pet mjeseci vuklo se, a prava proteza nije stizala. Čitav postupak dobivanja proteze zahtijevao je dodatnu operaciju implantacije uređaja na koji se pričvršćuje silikonski nos i mjeseci zacjeljivanja rane nakon toga. Alternativa urezivanju protetskog nosa bilo je njegovo lijepljenje. No, mjesecima nakon Barbara je i dalje bila bez prave proteze.
Rim nije izgrađen za jedan dan, a očito i protetski nosovi nisu. Stvoreni su fascinantnim postupkom koji uključuje oblikovanje voska, stvaranje kalupa za silikon i na kraju iziskuju veliku bol. "Više od 10 mjeseci nakon uklanjanja nosa, napokon sam dobila protetski nos. Život mi se mogao vratiti u normalu - pa, naravno, novu normalu". dodala je Barbara.
"Naravno, ovdje izostavljam puno detalja - puno traume i plača i emocionalne boli te oporavak i podršku koju sam dobila od prijatelja i obitelji. No, iz moje najveće noćne more i boli, ostvaren je moj san. Osim što sam prodavačica i spisateljica sam, a netom prije raka, prestala sam pisati. U šali sam se nazivala romantičarkom koja se oporavlja.
Kad sam dobila dijagnozu raka, znala sam da me čeka dug put, stoga mi je nećakinja pomogla otvoriti web stranicu Caring Bridge. Za neupućene Caring Bridge je mjesto na kojem ljudi koji prolaze kroz medicinsku krizu mogu objavljivati svoj napredak onoliko često koliko žele, a svi oni kojima je stalo do njih mogu ići na istu stranicu kako bi saznali najnovije vijesti o njihovoj voljenoj osobi. To je sjajan način da ljudi obznane svoje stanje bez potrebe da kontaktiraju milijun različitih ljudi samo da bi ih obavijestili o novostima", priča Barbara.
"Ali kad ste u srcu književnik, to se pretvori u dnevni blog na koji dijelite sve svoje misli i osjećaje o onome što proživljavate. Ljudi su mi uvijek iznova govorili da to moram pretvoriti u knjigu. Odlučila sam da ću to učiniti upravo kad dođem do kraja i pobijedim rak. No, nakon svega jednostavno nisam imala više snage, kanila sam knjigu napisati jednog dana, samo ne danas
Prošlo je devet godina i dogodila se pandemija 2020. godine. I odjednom se dogodilo savršeno vrijeme za pretvaranje riječi u pravo djelo. 'Noseworthy' je upravo objavila izdavačka grupa Hilltop30. I tako, iz svoje najveće noćne more ostvarila sam svoj najveći san - službeno sam postala autorica. Bi li sve to opet prošla samo da bih mogla objaviti svoju knjigu? Ne, naravno. Ali čini li mi se da sam barem nešto važno izvukla iz svega toga što sam proživjela? Da svakako! Znate kako kažu, kad vam život da limune vi napravite limunadu", zaključuje Barbara.
