Powered by:
Žene koje se suoče s dijagnozom raka dojke, osim straha za vlastiti život često se moraju brinuti i za egzistenciju. Mnogima je nakon prvog šoka od dobivanja dijagnoze sljedeća misao - kako će na njihovu bolest reagirati poslodavac. Razgovarali smo s dvije žene koje su opisale kako su njihovi nadređeni i kolege reagirali kad su im rekle da su bolesne.
Sanja Šutej (55) zaposlena u jednom domu umirovljenika u Zagrebu, udata i ponosna vlasnica belgijskog ovčara Grofa nakon što joj je dijagnosticiran rak dojke sa svojom poslodavkom imala je izuzetno pozitivno iskustvo. Rak dojke otkriven joj je prije šest godina, a sve je počelo prilično neuobičajeno: "Moj pas Grof u tipu belgijskog ovčara iznenada me počeo njušiti i šapom gurkati po dojci. Kako je to njegovo ponašanje potrajalo, a on je postajao sve potišteniji čak je slabije i jeo odlučila sam otići na kontrolu, iako ništa nisam napipala. Nalazi su bili neodređeni i tek je punkcija pokazala rak. Uslijedila je operacija pa zatim još jedna jer je otkriven novi tumor. Prošla sam i 16 zračenja. Nastavila sam se redovito kontrolirati i onda mi je nakon četiri godine i pol godine otkriven još jedan tumor na drugoj dojci. Prošle godine u srpnju počela sam s kemoterapijom i završila je također u srpnju ove godine. Sada sam dobro", priča Sanja kojoj je Grof i tijekom kemoterapija pomagao.
Sanja i Grof
"Jednom nakon kemoterapije počela sam povraćati i nisam stigla do kupaonice, a Grof je počeo lajati i otrčao po muža da mi dođe pomoći. Taj pas je i moj terapeut - zajedno vježbamo. Jako ga mazimo i muž i ja. Belgijske ovčare inače treniraju za otkrivanje karcinoma", dodaje Sanja.
Na poslu je Sanja dobila veliku podršku i toplinu i od kolega i šefice. "Kada sam rekla da sam bolesna, odmah su me nagovarali da odem na bolovanje, ali meni je odgovaralo da radim dok mogu, dok čekam operaciju jer sam tako manje mislila na bolest. Kad sam operirana osim kolega i ravnateljica se također stalno raspitivala za moje zdravlje, nije me došla posjetiti, ali je objasnila zašto.
Rekla je da nije došla jer me htjela ponovno susresti kad se oporavim i budem kakva sam bila, a također je htjela izbjeći da mi postavi neko pitanje koje bih u tim teškim danima mogla krivo protumačiti. Kad smo se prvi put vidjele zagrlila me i oči su joj bile pune suza. Kasnije mi je izašla u susret i stavila me na lakše radno mjesto jer se ukazala prilika", prisjetila se Sanja koja kaže da joj kolegice govore kako im je ona inspiracija da ne preskaču preglede dojki. Sanja također kaže da joj je bolest donijela i puno dobroga u život: "Naučila sam sebe staviti na prvo mjesto i maknuti se od svega što mi je crpilo energiju".
"Bojala sam se kako će poslodavac reagirati"
Nives Badurina (55) iz Zagreba osobno je imala pozitivno iskustvo s poslodavcem kad se razboljela iako je sada nezaposlena. "Cijeli radni vijek radila sam prodaju i marketing softvera, a trenutno sam nezaposlena. Prije tri godine dijagnosticiran mi je rak dojke s metastazama u lijevom pazuhu. Konzilij je odredio protokol liječenja: 16 kemoterapija, operacija, zračenje. Bilo mi je neizrecivo teško suočiti se s dijagnozom i još teže prihvatiti činjenicu da liječenje traje jako dugo. O nuspojavama liječenja nisam se usudila niti razmišljati", počinje svoju priču Nives i nastavlja:
"Trebalo mi je vremena da kažem dijagnozu najbližima. I poslodavcu. Nisam znala kako im reći, na neki način sam se bojala njihove reakcije. Imala sam sreću i zahvalna sam im na velikoj podršci koju su mi pružili. Moji roditelji i sestra doživjeli su šok, ali su zbog mene bili nevjerojatno hrabri. Poslodavac mi je izašao u susret i rekao da o ničemu ne brinem, da se samo posvetim liječenju. Kolege su bili puni razumijevanja i nudili mi pomoć na svakom koraku. Kako su kemoterapije odmicale i nuspojave bile sve jače, shvatila sam da ne mogu raditi. Sva snaga i energija koju sam imala bila mi je potrebna da izdržim liječenje".
Nives kaže kako je potrebno shvatiti da se onkološki pacijenti tri puta moraju dizati/oporavljati: "Moraš se oporaviti nakon kemoterapije kako bi izdržao operaciju, a nakon operacije se moraš oporaviti kako bi izdržao zračenje. Nakon zračenja se moraš oporaviti kako bi izdržao uzimanje potrebnih lijekova (koji se moraju uzimati najmanje pet godina) i imaju brojne, vrlo opasne i neugodne nuspojave".
Zbog oslabljenog imunološkog sustava izazvanog kemoterapijom Nives je dugo provela u izolaciji. Taman prije početka terapija zračenjem počeo je covid pa potres tako da je bila u vrlo dugoj izolaciji.
Nives Badurina
"Jako mi je nedostajao posao i kolege. Uvijek sam bila vrlo predana poslu, voljela sam multitasking, raditi paralelno više projekata i vrlo brzo vidjeti rezultate. Voljela sam milijardu mailova i poziva. Najdraže mi je bilo raditi konferencije za 500+ ljudi, koje su veliki projekti, ali nema ništa ljepšega nego odraditi uspješnu konferenciju. Užasno mi sve to nedostaje. Zbog moje dijagnoze trebala sam raditi manje stresne poslove i nikako fizički zahtjevne. Moj poslodavac je opet bio pun razumijevanja i omogućio mi da promijenim radno mjesto unutar tvrtke.
Zbog nekih nesretnih okolnosti, odjel u kojem sam radila se globalno zatvorio i od srpnja sam na HZZZ-u. Najteže mi je bilo prihvatiti činjenicu da zbog bolesti imam dosta ograničenja i da više nisam mogla raditi posao koji volim", ispričala je Nives i rekla da želi podijeliti jedno traumatično iskustvo koje se dogodilo prije osam godina kod jednog bivšeg poslodavca.
"Dvojica kolega su se razboljela, infarkt i rak debelog crijeva. Umjesto da im tvrtka pomogne, direktor i (ne)ljudski resursi su ih pozvali u sobu za sastanke, natjerali su ih da potpišu sporazumni prekid radnog odnosa i dali im tromjesečnu otpremninu. Nikada nisam doživjela niti čula za tako brutalni i nehumani odnos prema zaposlenicima. Žalosno je da se kao zaposlenik koji se ozbiljno razboli, nemaš kome obratiti za pomoć, potpuno si nemoćan i nezaštićen.
Iako sam trenutno nezaposlena, htjela bih naglasiti kako sam imala veliku sreću što mi je poslodavac plaćao godišnje sistematske preglede pa je rak otkriven u ranoj fazi i liječenje je bilo uspješno. U remisiji sam, sretna (da je glava na ramenima), alive and kicking. Zahvalna sam poslodavcu što mi je pomogao promijeniti radno mjesto koje je više odgovaralo mojim trenutnim sposobnostima i na velikoj podršci i razumijevanju koje su mi pružili".
Nives ženama oboljelima od raka dojke poručuje da otvoreno razgovaraju sa svojim poslodavcima jer će većina imati razumijevanja i napravit će sve što mogu da pomognu. "Vi se posvetite sebi i liječenju, ništa drugo nije bitno jer se borite za vlastiti život. Ako vam treba bilo koja vrsta pomoći ili podrške, slobodno se obratite udrugama žena oboljelih od raka dojke. Meni su puno pomogle i još uvijek mi pomažu." Sklopi #pinkypromiss obećanje koje život znači!
#Pinkypromiss je nagrađivana javno-zdravstvena kampanja koju su pokrenuli miss7 portali uz podršku Klinike za tumore KBC-a Sestre milosrdnice, udruga EUROPA DONNA, NISMO SAME i SVE ZA NJU i uz pokroviteljstvo Pfizera. Cilj je ove edukativne kampanje podizanje svijesti o nužnosti redovitog samopregleda dojki – jednostavne i brze metode koja može spasiti život te omogućava rano otkrivanje raka dojke.
