Iako se ranije pretpostavljalo da je posjedovanje unutarnjeg glasa univerzalno ljudsko iskustvo, posljednjih godina istraživači su otkrili da pet do 10 posto populacije to nema.
Prema lingvistici Johanne Nedergård sa Sveučilišta u Kopenhagenu, ljudi stanje bez unutarnjeg glasa opisuju kao dugotrajno i teško jer moraju potrošiti vremena i truda kako bi svoje misli pretočili u riječi. “Neki kažu da razmišljaju u slikama, a onda te slike prevode u riječi kada trebaju nešto reći. Drugi svoj mozak opisuju kao računalo koje dobro funkcionira koje jednostavno ne obrađuje misli verbalno. A oni koji kažu da im se nešto verbalno događa u glavi obično će to opisati kao riječi bez zvuka”, objasnila je Nedergård, piše Neuroscience News.
Teže pamte riječi i rime
Johanne Nedergård i njezin kolega Gary Lupyan sa Sveučilišta Wisconsin-Madison prvi su istraživači u svijetu koji su istražili ima li nedostatak unutarnjeg glasa, ili anendofazija, kako su nazvali to stanje, ikakve posljedice na to kako ti ljudi rješavaju probleme, na primjer kako izvode zadatke verbalnog pamćenja.
Ljudi s visokim stupanje unutarnjeg glasa i oni s vrlo malim stupnjem unutarnjeg glasa u svakodnevnom životu morali su riješiti četiri zadatka. Prvi zadatak uključivao je pamćenje redoslijeda riječi koje su bile slične, fonetski ili pravopisno, npr. "kupio” (engl.bought) i “uhvatio” (engl. caught).
“To je zadatak koji će biti težak za sve, ali naša je hipoteza bila da bi mogao biti još teži ako osoba nema unutarnji glas jer mora ponavljati riječi u sebi kako bi ih zapamtila,” rekla je Nedergård. Ova se hipoteza pokazala istinitom - oni bez unutarnjeg glasa lošije su pamtili riječi.
Isto se odnosilo i na zadatak u kojem su sudionici trebali utvrditi sadrži li par slika riječi koje se rimuju, npr. slike čarape (engl. sock) i sata (engl. clock). I ovdje je bilo ključno ponavljati riječi kako bi usporedili njihov zvuk i tako utvrdili rimuju li se.
U druga dva eksperimenta, u kojima su istraživači istraživali ulogu unutarnjeg glasa u brzom prebacivanju između različitih zadataka i razlikovanju figura koje su vrlo slične, nisu pronašli nikakve razlike između dviju skupina, unatoč činjenici da prethodne studije pokazuju da jezik i unutarnji glas igraju ulogu u ovakvim vrstama eksperimenata, piše Neuroscience News.
“Možda su ljudi koji nemaju unutarnji glas naučili koristiti druge strategije. Na primjer, neki su rekli da su lupkali kažiprstom kada su obavljali jednu vrstu zadatka, a srednjim prstom kod druge vrsta zadatka”, objasnila je Nedergård.
U kojim procesima je važno imati unutarnji glas?
Prema Nedergård, razlike u verbalnom pamćenju koje su identificirali u svojim eksperimentima neće se primijetiti u uobičajenim svakodnevnim razgovorima. Ali postavlja se pitanje ima li nepostojanje unutarnjeg glasa ikakvo praktično ili bihevioralno značenje?
“Kratak odgovor je da jednostavno ne znamo jer smo to tek počeli proučavati. Ali unutarnji glas igra važnu ulogu u jednom polju – terapiji. U naširoko korištenoj kognitivnoj bihevioralnoj terapiji, na primjer, trebate identificirati i promijeniti negativne obrasce mišljenja, a posjedovanje unutarnjeg glasa može biti vrlo važno u takvom procesu", rekla je.
Međutim, dodala je da je još neizvjesno jesu li razlike u iskustvu unutarnjeg glasa povezane s načinom na koji ljudi reagiraju na različite vrste terapije. Htjela bi nastaviti istraživanje kako bi otkrila utječe li nedostatak unutarnjeg glasa na druga jezična područja.
“Zadaci u kojima smo otkrili razlike između grupa odnosili su se na zvuk i mogućnost da sami čuju riječi. Željela bih proučiti je li to zato što jednostavno ne doživljavaju zvučni aspekt jezika ili uopće ne razmišljaju u jezičnom formatu kao većina drugih ljudi”, zaključila je Nedergård.
