Sve što osjećamo - bol, ljutnju, sreću, tjeskobu ostavlja emocionalne pečate. No, jedna od najmanje raspravljenih tema je manjak ljubavi majke prema kćer te što to znači za kćerino tijelo.
Psychology Today prenosi da je to složeno pitanje s posljedicama koje stvaraju identitet i sliku o vlastitim sposobnostima, a odnos majke prema kćeri može formirati odnos prema hrani, utjecati na sposobnost upravljanja emocijama i uzrokovati odvajanje od tijela na bezbroj načina. Mnoge se kćeri suočavaju s tim otuđenjem od fizičkog sebe na neprilagođen način, ne samo u djetinjstvu i adolescenciji već i dugo u odrasloj dobi jer obično nisu svjesne.
Što ti je mama više prigovarala to ćeš biti uspješnija!
Nije neobično da kćer ne vidi korijenski izvor svoje nelagode jer je teško vidjeti majčinske mane, kao i učinke toksičnog djetinjstva na njezino ponašanje kasnije.
Majka je prvo ogledalo u kojem se kćer vidi
Kao dojenčad, naš prvi dojam o nama odražava se u majčinom pogledu i njezinim gestama. Dok starimo i počinjemo govoriti i istraživati vlastiti dom i dijelove šireg svijeta izvan njega - naš osjećaj o nama kao zasebnim bićima raste, a ovisno o dubini našeg odnosa s majkom, naše povjerenje u vlastite vrijednosti raste ili pada. Naše majke su prve žene koje intimno poznajemo. Možemo naučiti da nas neke stvari određuju, primjerice vitkost i ako se ne uklapamo u te kategorije, smatramo da s nama nešto nije u redu.
Ako majka stvara sram kod djevojke po pitanju njezinog tijela - govoreći joj da je debela, nezgrapna, nespretna te da naša tijela signaliziraju svijetu tko smo - gledamo svoja tijela s nepovjerenjem i osjećamo sramotu.
Narcisoidne majke često koriste izgled kod stvaranja favorita među djecom. Fizičke osobine mogu se upotrijebiti kako bi se jedna kći osjećala kao "crna ovca". Jedna žena je objasnila kako se ona osjećala:
"Moja je majka bila plava i mršava, kao što je bila moja mlađa sestra, a obje su bile atletske zvijezde. Ja sam bila crna i zdepasta poput mog oca, sklona dobivanju kilograma i knjiški moljac. Osjećala sam se kao Ružno pače - da, to je moja omiljena priča - i to je za mene bio težak put. Čak i sada, u 38. godini s mužem koji voli moj izgled još uvijek nemam samopouzdanja po pitanju toga tko sam i kako izgledam. Terapija mi pomaže."
Kad je u pitanju odjeća, žena po imenu Gayle je rekla kako je njezina majka inzistirala na tome što joj 'dobro stoji' i tako ju kontrolirala, poričući ispravnost njezinih stavova i želja:
"Voljela sam plavu i ljubičastu, ali moja majka mi je govorilo da mi odgovaraju samo jesenske boje - smeđa i narančasta. Mrzila sam tu odjeću i sve što mi je kupila bilo je vrećasto i preveliko. Moja majka je imala prekomjernu težinu cijeli svoj život i mislim da mi je zamjerala što sam mršava i visoka. Uostalom, ignorirala je moje misli i osjećaje i uvijek inzistirala da ne znam što želim, a ona je iskoristila svoj autoritet da me uvjeri u to. Odrastala sam, osjećajući da je ono što želim pogrešno i nevažno."
Tijelo nevoljene kćeri lako može postati bojno polje u toksičnoj obitelji.
Tijelo, hrana i kontrola
U većini obitelji majke su zadužene za hranjenje obitelji, a hrana često postaje još jedan simbolični protuudar u 'ratu' između potrebe neljubazne majke da kontrolira ili marginalizira svoju kćer i potrebe kćeri da privuče pažnju i ljubav svoje majke.
Ljudi jedu ne samo zbog preživljavanja, već i zbog doživljavanja zadovoljstva i ugode. Potonja - potreba za ugodnošću - lako može postati problematična kad kći gladuje za ljubavlju. U svojoj knjizi "Kad je hrana ljubav", Geneen Roth, koja je imala fizički nasilnu majke i emocionalnog udaljenog oca, piše: "Hrana je bila naša ljubav; hrana je naš način voljenja."
Za razliku od emocionalne udaljene, nasilne ili narcisoidne majke, hrana je dostupna, a nevoljenu kćer hrana ne može napustiti. Dijete može ukrasti hranu iz hladnjaka ili smočnice ili je kupiti i od toga stvoriti bedem protiv gladi koju općenito osjeća za majčinom ljubavi ili ljubavi općenito. No, Roth primjećuje da je hrana kao zamjena za ljubav slaba jer "hrana nije, niti je ikad bila ljubav".
Cynthia, 36 godina, otkriva svoj odnos s hranom i tijelom:
"Jela sam kad je majka vikala. Jela sam kad me majka ignorirala. Jela sam kad me majka natjerala da se osjećam kao ništa. A kad mi se rugala zbog moje težine i kad sam bila obiteljska šala, jela sam jer nisam znala što drugo mogu učiniti. Hrana je činila da se osjećam kao da imam kontrolu."
U knjizi "Gladna ja" Kim Chernin istraživala je prvobitne veze između hrane i ženskog identiteta, kao i majčinske i emocionalne gladi. Nevoljena kćer može hranu smatrati kao način kontrole i način obrane, ali taj osjećaj kontrole je iluzija jer ne može promijeniti ono što zaista želi promijeniti - majčin odnos prema njoj. Ali iluzija je da hrana ili alternativno, samo poricanje hrane - kontrola, može biti jedina strategija koju imaš pri ruci ako živiš pod nametnutom krivnjom. To je opisala 43-godišnja Jen:
"Kao odrasla osoba, jedno od najdugovječnijih naslijeđa mog toksičnog djetinjstva bio je moj kompliciran odnos prema hrani i tijelu. Neprestano sam na dijeti, ali kad sam pod stresom, počinjem jesti. Mislim da mi se nije sviđalo kako izgledam od svoje 6. ili 7. godine. Samo je pogled u ogledalo dovoljan da me vrati natrag i natjera me da počnem vjerovati u svaku ružnu stvar koju je moja majka rekla. Majke koje ne vole svoju djecu koriste nametanje srama kao taktiku kontrole i manipulacije."
Problem gušenja emocija i tijela
Kada dojenčad i mališani ne dobiju majčinski odgovor koji im je potreban, oni se štite emocionalnim zatvaranjem. Za bebe i malu djecu potrebna je interakcija skrbnika ili roditelja kako bi napredovali, naučili se utješiti i upravljati svojim emocijama. Kada je ta nužna interakcija dosljedno odsutna ili je prisutna samo s vremena na vrijeme, a majka ne reagira na krikove, vokalizacije i kasnije riječi, geste i povlačenja, dijete jednostavno prestaje pokušavati. Manje je bolno izbjegavati interakciju nego se nositi s osjećajima koji dolaze s ignoriranjem. Ta djeca prikazuju nesigurnost kao privitak; kao odrasli, njihov stil privrženosti bit će zabrinut-zaokupljen, uplašen-izbjegavajući ili odbacujući.
Sva tri od tih stilova vezanosti pokazuju nedostatke ne samo u upravljanju emocijama, nego i u emocionalnoj inteligenciji, ove odrasle kćeri teško znaju točno što osjećaju. Osim toga, budući da mnoge imaju problema sa svojim tijelom, one su ponekad neosjetljive ili su nesvjesno naučile ignorirati tjelesne promjene koje sigurno samosvjesni ljudi koriste kako bi informirali svoje ponašanje i identificirali svoje emocije. Ne obraćaju pažnju primjerice na pritisak u prsima ili ili osjećaj nalik gušenju usljed neke stresne situacije.
Nakon što su se odvojili od tijela kao djeca, moraju se ponovno povezati kao dio svog iscjeljivanja. Nevoljene kćeri koje su bila izrugivane ili sramoćenje zbog pokazivanja emocija plakanjem ili drhtanjem ili im je rečeno da su "preosjetljive" ili "dramatične" također moraju vratiti svoju sposobnost da osjećaju.
Tijelo i seks
Ne iznenađuje što za nevoljene kćeri seks postaje zamjena za ljubav, kao što je hrana za druge. Obično se javlja u adolescenciji i mlađoj odrasloj dobi te djevojke pokušavaju popuniti rupu u svojim srcima mnogobrojnim seksualnim partnerima i promiskuitetnim ponašanjem. Kao i hrana, seks nije zamjena za ljubav. Njezino seksualno ponašanje i odnosi mogu biti komplicirani i zbog onoga što je kćer naučila o ljubavi u djetinjstvu - da je riječ o transakciji, da se mora zaraditi i da je uvijek uvjetovana. Ove kćeri mogu zamijeniti seksualnu privlačnost s ljubavlju, kako u sebi, tako i sa svojim partnerima.
Naravno, pojačan strah od odbacivanja je često samoispunjavajuće proročanstvo. Ako je stil kćeri strah i izbjegavanje, seksualna intimnost može biti prijetnja, osobito s nekim do koga joj je stalo. U odbacujućem stilu izbjegavanjem seksa se želi izbjeći predanost i briga. Neke kćeri, koje preziru svoja tijela, ne uživaju u seksu ili dodiru, ali seks vide kao quid pro quo za vezu.
Nedostatak majčinske ljubavi i podrške može oblikovati način na koji vidiš svoje tijelo, ali ono što je naučeno može se promijeniti napornim radom, što se najbolje postiže uz pomoć darovitog terapeuta. Ali čak i sami u tišini naših domova, možemo početi povezivati točkice između našeg djetinjstva i načina na koji jedemo, upravljamo svojim emocijama, gledamo se u ogledalu i osjećamo kad smo goli i ranjivi. Svaka spoznaja pomiče naprijed.
