Fobija (morbidni strah ili jeza) predstavljaju psihičko stanje u kojem dolazi do iznimno jake tjeskobe te panike pri suočavanju s fobogenim objektom , odnosno bićem ili situacijom koja se, iako nije realno opasna, doživljava ekstremno ugrožavajućom.
"Fobija je iracionalni strah, ona nije jedinstvena bolest već simptom psihičke neravnoteže. Naš emotivni život nastaje u dijelu mozga smještenom s donje strane lubanje, u centralnom dijelu glave , a zove se limbički sustav. Emocije nastale tu mogu se neuronskim vlaknima prenositi u čeoni režanj mozga, koji radi svjesnu obradu podataka, prepoznaje, osvještava i daje smisao. Preko živaca prvenstveno autoimunog živčanog sustava (simpatikus i parasimpatikus) emocija se može usmjeravati u tijelo, ne moram je niti biti svjesni.
Vlakna autoimunog živčanog sustava niz leđnu moždinu idu u svaki dio tijela gdje osjećamo osjete, a podražaj ne možemo svjesnom odlukom jednostavno otkloniti. Suočavamo se s dijelom našeg psihičkog funkcioniranja nad kojim nemamo kontrolu i to nas može uplašiti učiniti da se osjećamo bespomoćno. Ovo je vrlo važno za nastanak napada panike. Autoimuni nervni sustav je naš urođeni, evolucijski alarmni sustav.
Stanje anksioznosti, tjeskobe ili strepnje ono je koje nam signalizira potencijalnu opasnost i priprema organizam za 'borbu ili bijeg'. Ponekad se aktivira i bez vanjskog povoda", objašnjava dr. Stanislav Matačić, psihijatar i psihoanalitičar i tumači da kod čovjeka postoji i unutrašnja opasnost koja može aktivirati alarm:
"Radi se prvenstveno o nezadovoljenoj potrebi što stvara emociju koja nije prepoznata, osviještena, pa da se može učiniti nešto na njenom zadovoljenju." Psihijatar kaže da se svaka neprepoznata potreba ili emocija pretvara u tjeskobu, koja je stalna, a nakon određenog vremena može doći do napadaja jake tjeskobe ili čak panike.
Matačić objašnjava kada fobije najčešće nastaju: "U tzv. kriznim periodima, što su obično prijelazni periodi s jedne etape života u drugu, kao rano djetinjstvo, tzv. doba igre, škole socijalizacije, dakle odlazak u vrtić ili u školu, pubertet, adolescencija , kriza srednjih godina, starost i suočavanje sa smrću. Ali i vanjski faktori mogu imati ulogu, npr. rođenje mlađeg brata ili sestre. Fobije su tipične neuroze djetinjstva, ali mogu se pojaviti i kasnije u životu ili ponovno aktivirati. Kad smo mali onda smo zaista bespomoćni bez odraslih, ali i odrasli fobičar se ponaša kao da je u emocionalnom smislu malo dijete."
Psihijatar je objasnio što osoba može učiniti kako bi se sama nosila sa svojom fobijom: "Kao prvo treba ih shvatiti kao simptom, poput povišene temperature, koji će nam ukazati da nešto nije u redu u našoj psihičkoj ravnoteži, da smo 'simbolički bolesni, da se moramo koncentrirati na to da prepoznamo gdje bi moglo biti 'žarište bolesti' i koji bi mogao biti 'uzročnik', koja je to frustrirana vitalna potreba proizvela snažnu emociju. Da prebacimo prvo opasnost s vanjske scena na onu unutrašnju - 'unutrašnji psihički konflikt'. Za ovo treba imati dovoljno osviještenog uvida u vlastito psihološko djelovanje što se stječe životnim iskustvom, ali i u psihodinamskim terapijama."
