Prošli tjedan je u Zagrebačkom kazalištu mladih održan multimedijalni projekt "6 mm" nastao prema istoimenoj knjizi knjizi Josipe Pavičić Berardini. U planu je da se predstava izvodi diljem Hrvatske, a sav prihod je namijenjen kupnji prvog aparata za intraoperativno zračenje, a taj aparat kod lokaliziranog karcinoma dojke zamjenjuje dugotrajna zračenja samo jednim.
Rak dojke ne smije biti tabu tema
Josipa Pavičić Berardini, voditeljica i novinarka u romanu "6 mm" pisala je o vlastitoj borbi s rakom dojke i svim promjenama koje je bolest izazvala. Jedan od glavnih ciljeva njezina javnog istupa je da potakne žene na redovite preglede. "U Hrvatskoj godišnje od raka dojke oboli oko 2600 žena, a na žalost preko 1000 ih umre. Te brojke su poražavajuće zato jer je medicina dokazala da žena s karcinomom dojke koja dođe na vrijeme na pregled može biti spašena. I to nam pokazuje da je prevencija loša. Mislim da rak dojke ne smije biti tabu tema kao uostalom niti jedna druga bolest.
'Bolest nije sramota, već poziv na promjenu'
Trebamo se riješiti uvjerenja da je bolest sramota, bolest nije sramota nego poziv na promjenu. To je poruka duše tijelu, koja kaže: 'hej ne mogu s tobom više ovako dalje, nešto moraš promijeniti', tako da se samopregled mora provoditi što češće. Bilo kakva promjena na koži, kvržica, iscjedak su simptomi zbog kojih odmah treba potražiti liječničku pomoć, to se ne smije odgađati za neki drugi dan ili tjedan ili nakon godišnjeg odmora zato jer ne boli. Rak ne boli, barem dok ne dođe do terminalne faze i ako žena nešto primijeti to mora postati prioritet tog trena. Ako jednom godišnje odvozimo na servis svoje automobile, onda mislim da jednom godišnje možemo otići i na pregled. To se zove odgovornost i ljubav prema sebi", ispričala je Josipa Pavičić Berardini.
"6 mm" je monodrama u kojoj glumi Daria Lorenci Flatz, redateljica je Ksenija Zec, a producentica je Lidija Ivanda. "Predstava će se moći u Zagrebu pogledati u ZKM-u, zbog čega smo vrlo zahvalni partnerskoj podršci svih djelatnika, počevši od ravnateljice Snježane Abramović. U suradnji s Europa Donna Hrvatska, kao jednom od 40-tak članica europske mreže, planiramo gostovanja, ne samo predstave nego i dokumentarnog filma koji je ravnopravni dio ovog multimedijalnog humanitarnog projekta, ali i zasebna cjelina. Uz predstavu, film i prezentaciju knjige, planiramo i edukativne radionice, sve s ciljem da se prikupe sredstva za prvi aparat za intraoperativno zračenje u Hrvatskoj", rekla je Lidija Ivanda i objasnila zašto se odlučila sudjelovati u ovom projektu:
Snažna poruka predstave bez suvišne patetike
"Kao kulturnog djelatnika zanima i znanstveno istraživanje o utjecaju kulture na društvo i društvene promjene, zaintrigirala me mogućnost spoja umjetničke kreativnosti i stvarnog djelovanja kroz humanitarnu akciju. Prvi rezultati su sjajni, no pravi posao nas tek čeka, jer želimo obići što više mjesta i animirati što više ženske populacije da počne brinuti o sebi. Osim već spomenutog prikupljanja sredstava za aparat, želimo senzibilizirati javnost o nužnosti pregleda i samopregleda i maknuti stigmu s oboljelih. Također želimo poručiti da svatko od nas, na svoj način može dati svoj doprinos društvu u kojem živimo. Ovaj projekt je jedan od naših načina i zbilja sam sretna i ponosna što sam njegov mali dio."
Josipa je rekla da je dirnuta predstavom te da je sretna jer se kritike poklapaju s njezinim dojmom o predstavi: "Predstava je snažna i bez patetike. Darija je to fenomenalno odigrala i uspjela je približiti publici i drugu stranu koja je pozitivna i lijepa, a to je dio u kojem čovjek shvati da nije svako zlo za zlo i kad prihvatimo najgori mogući ishod bilo koje situacije u životu i onda se počnemo spašavati. Mlada dramaturginja Nikolina Bogdanović stvarno je dobro adaptirala knjigu i izvukla srž koju sam svojom knjigom željela poručiti javnosti."
'Nije mi više bitno što drugi misle o meni'
"Puno sam toga shvatila kroz bolest, ali možda je najvažnija spoznaja koliko je važno voljeti sebe. To je točka od koje sve polazi jer ako ne volim sebe, nema smisla niti da me voli netko drugi. Naučila sam puno o opraštanju, naučila sam donositi odluke, biti zahvalna, naučila sam davati i prihvaćati. To su sve koraci o kojima sam pisala u knjizi i to su koraci kroz koje sam sebe jako promijenila", kaže Josipa i objašnjava što je promijenila nakon bolesti:
"Nisu više svi prije mene, nego sam stavila sebe prije drugih. Prije mi je bilo izuzetno bitno što će drugi misliti o meni, to je nešto što se potpuno promijenilo. Jedna surova istina koje čovjek postane svjestan kad ga bolest poklopi po glavi je da se mi možemo pretvarati da imamo kuće, pse, avione, kamione, roditelje, a u stvari nemamo nikog i ništa, sami smo došli, sami ćemo i otići i kad to čovjek shvati i prihvati jer je to tako onda se puno lakše nositi s odgovornošću u životu."
'Bolesti proizlaze iz neopraštanja, a rjeđe zbog genetike ili stila života'
Josipa kaže da je oduvijek zdravo živjela pazila što jede i redovito vježbala. Smatra da u genetici i stilu života ne treba tražiti okidač za rak: "Poznajem toliko žena i muškaraca koji imaju genetske predispozicije, a nikad nisu razvili rak. Poznajem i puno ljudi za koje je malo reći da žive nezdravo, a dožive 85., a nemaju niti starački dijabetes. Moje mišljenje je da bolesti proizlaze iz neopraštanja."
Nakon bolesti Josipa je ipak uvela još neke dodatne zdrave navike, pa se tako pola godine hranila po Budwig protokolu, izbacila je meso i šećer. Voli kuhati, variva su joj često na jelovniku, a najviše voli ribu i povrće te vježba tri puta tjedno.
"Jako vjerujem u psihosomatiku i po meni sve bolesti izviru iz neopraštanja, smatram da nam tijelo kada se razboli šalje poruku u kojem dijelu smo zastranili. Nije bez razloga što nekog zabole crijeva, neko dobije karcinom dojke, netko ima problema sa želucem itd. Svaki organ priča neku svoju priču. Mislim da bi bilo super kada bismo shvatili što koji organ želi reći", smatra Josipa i objašnjava da su uvjerenja ta koja nas drže u ropstvu:
"Sebi sam uvijek davala minuse zato jer sam u podlozi vjerovala da moram biti savršena. Onda sam shvatila da to ne postoji i spasila sam se. Uvjerenje da te svi ljudi moraju voljeti je put u propast. Nikad se nitko nije rodio koga svi vole pa zašto bi to sada bila ja. Ljudi koji ne znaju reći ne, su oni koji u sebi imaju taj obrazac vjerovanja da ih svi moraju voljeti, pa svemu kažu u redu, može. Da, može, ali to ima svoju cijenu."
