Zbog naše opijenosti internetom prečesto zapostavljamo prave prijatelje. Kolektivni trans zurenja u ekran sve više nas otuđuje jedne od drugih. Umjesto da jutro započneš paljenjem mobitela, iskoristi to vrijeme za planiranje sljedećeg druženja ili kavu s prijateljem!
Virtualni kontakt ne može imati učinak kao živa komunikacija ili dodir podrške. Komunikacija je velikim dijelom neverbalno iskustvo koje od nas zahtijeva da smo u direktnom kontaktu s osobom s kojom komuniciramo, stoga zanemarivši svoja živa prijateljstva na račun virtualnih, uskraćujemo si tu širinu iskustva.
Psihologinja Tamara Tabić piše o zamkama virtualnog kontakta. Ekrani su pronašli svoje mjesto u našim životima, ali nikada neće imati jednak učinak kao živi čovjek, živa komunikacija ili dodir podrške. Ekran ima naš mobitel, ekran ima naš TV, ekran ima naš kompjuter. Kad bismo izračunali vrijeme koje komunicirajući provedemo gledajući u ekran u odnosu na vrijeme koje komunicirajući provedemo gledajući u lice druge osobe, što misliš tko bi "pobijedio"?
I sama sam zahvalna internetu i Facebooku na svim davno izgubljenim prijateljima za koje sam mislila da ih nikada više neću sresti i čuti. I u nekom su trenutku isplivali iz internetskih valova. No isto tako i sama upadam u zamku neprestanog provjeravanja što se od zadnjeg mojeg pojavljivanja na stranici promijenilo. Danijela je rodila, Maja se vratila s puta, Robert je održao još jednu odličnu salsa radionicu, Sivlija me poziva na ples, Dario na koncert... OK, u živo ne bih vjerojatno toliko informacija "pokupila" u tako kratkom vremenu. No ja zapravo ne znam kako je Danijela, kako je Maji bilo na putu, što se Robertu zbivalo na radionici... Imam privid da smo u kontaktu, a neću ih čuti tko zna koliko.
Umjesto e-maila barem telefonski razgovor
Također, volim mail. Omogućava mi da odvojim vrijeme kako bih napisala pismo svojoj najboljoj prijateljici. Odvajam ga kao mali ritual, u kojem smo prisutne samo ona i ja, u kojem dijelim s njom svoje misli i osjećaje, u kojem je sve tečno i jednostavno. Da, ali moja najbolja prijateljica živi u Berlinu, i ne mogu ju nazvati da se nađemo na našem omiljenom mjestu i pričamo. Kad istu stvar napravim s nekom od prijateljica koje su tu gdje i ja, uviđam kako sam samo dotakla površinu, i da mi više znači živi susret, ili bar telefonski razgovor.
Komunikacija je velikim dijelom neverbalno iskustvo koje od nas zahtijeva da smo u direktnom kontaktu s osobom s kojom komuniciramo, stoga zanemarivši svoja živa prijateljstva na račun virtualnih, uskraćujemo si tu širinu iskustva.
Stoga, ono što sebi želim, a tebi preporučujem, zamijenimo nekoliko klikova živim razgovorom, ako ne i susretom. Mogu klikati koliko želim, ali se neću osjećati tko ispunjeno i na dobitku kao kada se susretnem s nekim od svojih prijatelja koji ne žive na drugom kraju svijeta, već u istom gradu kao ja, neki čak i u istom kvartu.
Loša navika koju ne želim: Zamijeniti žive prijatelje virtualnima, uplesti se u privid da (samo) putem internet kontakata njegujem kvalitetne odnose s drugim ljudima.
Niti jedna virtualna realnost ne može zamijeniti ljepotu trenutka kad osobu s kojom pričaš gledaš u oči i osjetiš njenu fizičku blizinu. Iskoristi jutarnje trenutke refleksije da osvijestiš loše navike koje želiš promijeniti jer svaki dan pruža nove prilike za druženje!
