Usamljenost i socijalna izolacija postaju sve izraženiji javnozdravstveni problemi. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, svaka šesta osoba na svijetu osjeća se usamljeno, a posljedice su dalekosežne – od povećanog rizika za moždani i srčani udar, preko razvoja depresije i anksioznosti, do povećane stope smrtnosti.
Procjenjuje se da usamljenost godišnje pridonosi s više od 871 tisuću smrtnih slučajeva. Osim individualne, cijena je i društvena – kroz opterećenje Nažalost, u Hrvatskoj nemamo precizne podatke koji bi dolazili iz kvalitetno provedenih istraživanja na slučajnom uzorku. No, mi u struci u svakodnevnom kliničkom radu vidimo da je usamljenost sve prisutnija. Promijenila se struktura društva – ljudi sve češće žive sami. Prije 50 godina većina ih je živjela unutar šire obitelji, često s tri generacije pod istim krovom. Danas imamo sve više nuklearnih obitelji ili pojedinaca koji žive potpuno sami.
Na temelju kliničkog iskustva rekao bih da usamljenost postaje sve ozbiljniji problem i kod nas, iako bismo za čvrste zaključke trebali bolju statističku podlogu.
Tko je najugroženiji?
Najviše su pogođeni stariji ljudi, osobito oni koji ostanu bez bračnog partnera. Oni su izloženi i fizičkim i emocionalnim posljedicama – imaju više kroničnih bolesti, a istodobno gube životne oslonce i rutine. Promjene u načinu života, digitalizacija društva i sve brži tempo dodatno ih izoliraju.
S jedne strane, stariji su često teže pokretni, a s druge strane nedostaju im digitalne vještine za uključivanje u suvremene oblike komunikacije. Za razliku od mladih koji se snalaze na društvenim mrežama, stariji su često isključeni i s te strane.
Rješenje bi trebalo biti dvostruko: fizička mjesta za druženje i paralelno, edukacija starijih za korištenje osnovne tehnologije – kako koristiti mobitel, kako uspostaviti videopoziv. Neke općine već rade na tome i pokazuju da je moguće, ali takvi primjeri još su rijetki.
Kako zdravstvo prepoznaje usamljenost?
Usamljenost nije medicinska dijagnoza, ali znamo da je u snažnoj korelaciji s duševnim bolestima. Ljudi koji boluju od depresije, primjerice, gube interes za aktivnosti, povlače se i prestaju se družiti. Usamljenost je tu često posljedica bolesti, ne uzrok.
Kod shizofrenije, osoba može izgubiti emocionalnu potrebu za kontaktom, pa je i to vrsta usamljenosti. Povezanost između usamljenosti i duševnih bolesti postoji, ali ne možemo reći da je jedno uzrok drugog – u nekim slučajevima obje pojave proizlaze iz nekog trećeg faktora.
Postoji li terapija za usamljenost?
Ne postoji terapija za usamljenost kao takvu, jer ona nije dijagnoza. No, ako usamljenost dovede do depresije, anksioznosti ili drugih psihičkih simptoma, tada liječimo bolest, ali radimo i na uzrocima. Važno je ojačati socijalne vještine i uključiti osobu u zajednicu.
U tome veliku ulogu imaju multidisciplinarni timovi. U Klinici Vrapče imamo psihijatre, psihologe, socijalne radnike, socijalne pedagoge i radne terapeute. Organiziramo posebne grupe – za starije, mlade, trudnice i žene koje su nedavno rodile. Pristup se mora prilagoditi specifičnostima svake skupine.
Postoje li razlike između muškaraca i žena u načinu suočavanja s usamljenošću?
Muškarci i žene jednako pate od usamljenosti, ali se različito s njom nose. Žene će se češće javiti liječniku, ranije potražiti pomoć i otvorenije govoriti o svojim osjećajima. Muškarci su skloniji potiskivanju emocija.
Društvo dodatno utječe na te razlike. Muškarci se odgajaju da budu “čvrsti”, da ne pokazuju slabost. Žene, s druge strane, često preuzimaju emocionalnu brigu za obitelj, što ih čini otpornijima u emocionalnom smislu, ali i izloženima većem opterećenju.
Samopomoć i bijeg u ovisnosti – različiti odgovori na usamljenost
Kod muškaraca konzumacija alkohola društveno je prihvatljivija nego kod žena. Ako vidimo pijanog muškarca na cesti, to možda nikome neće biti ugodno, ali društvo će to tolerirati više nego istu situaciju sa ženom. Žena koja pije bit će znatno više stigmatizirana.
Zbog tih različitih društvenih stavova, muškarci i žene različito reagiraju na usamljenost. Muškarci češće posežu za alkoholom kao načinom suočavanja, dok će žene češće iskazivati depresivne simptome i tražiti pomoć. Muškarci, u skladu s očekivanjima društva, teže priznaju slabost ili emocionalnu ranjivost. Očekuje se da “sami sve riješe”, da budu jaki, ne pokazuju emocije – i to je jedan od razloga zašto češće potiskuju osjećaje.
Rodne razlike u terapiji – tko traži pomoć, a tko ne
Imate li u terapijama otprilike jednak broj muškaraca i žena?
Ne, i to odražava upravo te društvene konstrukte. Na odjelima koji se bave depresijom i anksioznošću imamo više žena nego muškaraca. Na odjelima za ovisnosti, obrnuto – muškaraca je više. Na forenzičkom odjelu, gdje su osobe koje su počinile kaznena djela, muškarci su izrazito zastupljeni.
Jedini odjel gdje imamo približno jednak broj muškaraca i žena odjel je za psihoze, poput shizofrenije, jer je riječ o biološki determiniranoj bolesti koja ne ovisi o društvenim čimbenicima. Slično je i kod demencija.
Ipak, kod starijih osoba imamo više žena u statusu udovica nego muškaraca – i to iz dva razloga: žene žive dulje i često su u braku s nešto starijim muškarcima. U konačnici, češće ostaju same.
Mladima je lakše – naviknuti su na virtualnu komunikaciju
U novije vrijeme prisutan je snažan porast virtualnih interakcija. Može li takav kontakt zamijeniti stvarnu ljudsku prisutnost, pogotovo kod mladih?
Mlađe generacije, osobito najmlađe, odrasle su uz društvene mreže i tehnologiju. Za njih je takav način komunikacije prirodan. Starije generacije, među kojima sam i ja, odrasle su u vremenu kad je postojala samo fiksna linija – telefon – i kontakt se ostvarivao uživo.
Kod mladih se već primjećuju posljedice tog stila komunikacije – kraći raspon pažnje, potreba za brzim, kratkim i jasnim informacijama. Promijenio se način upoznavanja: dok stariji traže osobni kontakt, mladima to više nije nužno. Društvene mreže glavni su prostor socijalizacije.
Virtualni svijet ima i pozitivne strane – pogotovo za ranjive
Ali, virtualni kontakt često je iskrivljen – pod filterima. Ne vidimo osobu kakva zaista jest. Može li to mladima smetati?
I to ima svojih prednosti i mana. Svaka osoba na društvenim mrežama može se prikazati kako god želi. Netko može staviti tuđu fotografiju, izmisliti identitet. U stvarnom susretu to može biti izvor razočaranja. No, s druge strane, za anksiozne i introvertirane osobe, mogućnost komunikacije porukama, bez izravnog kontakta, olakšava povezivanje.
Društvene mreže omogućuju anonimnost. Osobe mogu komunicirati pod lažnim imenom, koristiti avatar, eksperimentirati s ulogama, predstaviti se kao netko drugi. I to nekima pomaže da se izraze, da steknu sigurnost i socijalne vještine koje bi inače teško razvili uživo.
Društvene mreže kao prozor u svijet – za izolirane mlade ljude
Dakle, ipak imaju i pozitivan učinak?
Apsolutno. Posebno kod mladih ljudi s anksioznim crtama osobnosti i onih koji žive u udaljenim, slabo naseljenim područjima. U Australiji su rađena opsežna istraživanja o tome – pokazalo se da društvene mreže mladima u izoliranim sredinama pružaju prostor za povezivanje.
Isto vrijedi i za Hrvatsku – netko tko živi u malom selu može putem mreža ostvariti kontakte s vršnjacima iz cijelog svijeta, upoznati ljude iz Kanade, Japana, SAD-a…
