Empatija se razlikuje od sažalijevanja nekoga jer ti osjećaji ne obuhvaćaju razumijevanje emocija ili viđenja druge osobe. Zahvaljujući empatiji napredujemo kao pojedinci i ljudska vrsta. Gotovo svi je imamo, a postoje i načini kako se empatija može razviti.
Otkrij kako to možeš postići iz knjige "Empatija", Romana Krznarica objavljene u izdanju Planetopije, čiji dio ti donosimo.
Mnogi ljudi empatiju izjednačuju s uobičajenom dobrotom i emocionalnom osjetljivošću, s nježnošću i brižnošću prema drugima. Ova knjiga nudi znatno drugačije viđenje empatije. Empatija je zapravo ideal koji ima moć preobraziti naš život te ostvariti duboku društvenu promjenu. Empatija je umijeće imaginativnog ulaska u kožu druge osobe, razumijevanja njezinih osjećaja i viđenja te korištenja tog razumijevanja za usmjeravanje vlastitih postupaka.
Empatija nije isto što i osjećaj sućuti
Empatija se razlikuje od izraza sućut – što je sažalijevanje nekoga – jer ti osjećaji ne obuhvaćaju razumijevanje emocija ili viđenja druge osobe. Empatija nije ni isto što i zlatno pravilo "S drugima postupaj onako kako bi želio da drugi postupaju s tobom" jer to podrazumijeva podudaranje vaših interesa s interesima druge osobe. George Bernard Shaw se na to osvrnuo u svojem karakterističnom stilu kad je mudro primijetio: "Ne postupajte s drugima onako kako želite da drugi postupaju s vama – njihove su sklonosti možda drugačije."
Empatija je otkrivanje tih drugačijih sklonosti. Ako želite shvatiti što znači činiti imaginativan empatijski skok, dopustite da vam predstavim Patriciju Moore, pionirku današnjih empatijskih aktivista. Moore je 1979. godine radila kao dizajnerica proizvoda u vrhunskoj njujorškoj tvrtki Raymonda Loewyja, koji je zaslužan za oblikovanje zaobljene boce Coca-Cole i ikonskog logotipa Shella. S dvadeset i šest godina i netom završenim studijem bila je jedina dizajnerica među tristo i pedeset muškaraca u njihovu uredu u Midtownu na Manhattanu. Tijekom sastanka radi osmišljavanja novog modela hladnjaka postavila je jednostavno pitanje: "Bismo li vrata mogli dizajnirati tako da bi ih osoba oboljela od artritisa mogla lako otvoriti?"
Dvadesetogodišnjakinja prerušena u staricu
Jedan od njezinih starijih kolega okrenuo se prema njoj i prezrivo odgovorio: "Pattie, mi ne dizajniramo za te ljude." Ona se razljutila. Tko su za njega "ti ljudi"? Razjarena njegovim odgovorom, odlučila je izvesti ono što je naposljetku postalo jedan od najradikalnijih empatijskih pokusa. Ustanovit će kako je to biti osamdesetpetogodišnja starica. "Nisam samo željela biti glumica koja se pretvara da je starica", rekla mi je, "nego sam željela istinski imerzijski lik, empatijski lik, tako da doista mogu živjeti u nečijoj koži." Stoga se preobrazila uz pomoć profesionalne šminkerice. Na lice je stavila slojeve lateksa kako bi izgledala staro i izborano, nosila je zamagljene naočale s kojima je slabo vidjela, začepila je uši kako ne bi dobro čula, sputala se pojasom i omotala zavojima kako bi joj trup bio pognut, pričvrstila je udlage na ruke i noge kako ih ne bi mogla savinuti i krinku je dovršila nejednakim cipelama kako bi bila prisiljena šepati uz pomoć štapa. I tada je bila spremna.
Između 1979. i 1982. godine Moore je u svojoj personi posjetila više od stotinu gradova Sjeverne Amerike nastojeći se snaći u svijetu oko sebe te otkriti svakodnevne prepreke s kojima se stari ljudi susreću i kako se postupa s njima. Pokušala je uspinjati i silaziti strmim stepenicama podzemne željeznice, voziti se u pretrpanim autobusima, gurati teška vrata robnih kuća, prelaziti prometne ulice prije nego što se ponovno upali crveno svjetlo, koristiti otvarače za limenke i dakako, otvarati hladnjake. Rezultat njezinog uživljavanja? Moore je međunarodno dizajniranje proizvoda povela u posve novom smjeru. Na temelju svojih iskustava i uvida uspjela je dizajnirati niz inovativnih proizvoda pogodnih za starije ljude, uključujući one s rukama pogođenima artritisom. Moore je postala stručnjakinja u području gerontologije te utjecajna osoba u području borbe za prava starijih osoba: njezin je doprinos bio presudno važan u donošenju Zakona o Amerikancima s invalidnošću.
Tko uopće nema osjećaj za empatiju?
Otkrio sam da ljudi s izrazitom sposobnošću empatije imaju nešto zajedničko. Trude se njegovati šest navika – niz stavova i dnevnih praksa koje aktiviraju empatijske krugove u našem mozgu, omogućujući im shvatiti kako drugi ljudi vide svijet. Uvođenje tih navika u svakodnevni život promijenit će vaš način razmišljanja, vaše osjećaje i vaše postupke. Počet će vas opčinjavati ulaženje u način razmišljanja drugih ljudi te pokušaji da shvatite pozadinu njihovog načina razmišljanja – njihove dublje motive, težnje i vjerovanja. Gotovo svi posjedujemo empatiju – čak i ako je katkad ne koristimo. Samo malobrojni ljudi iskazuju ono što psiholog Simon Baron-Cohen naziva “nula stupnjeva empatije”, ali takvi ljudi posjeduju sposobnost ulaženja u vaš um, ali ne uspostavljaju emocionalnu vezu s vama (sjetite se Hannibala Lectera), te ljudi sa spektrom autističnih poremećaja, kao što je Aspergerov sindrom.
Takvi ljudi zajedno čine najviše dva posto opće populacije. Preostalih 98 posto čovječanstva rađa se sa sposobnošću empatije i društvenog povezivanja 5. Uz to i empatiziramo mnogo češće nego što bismo ikada pomislili. Većina nas svakodnevno angažira svoj empatični mozak, iako toga često nismo svjesni. Kad opazite da je nova kolegica napeta prije prezentacije, mogli biste pokušati zamisliti tjeskobu i nesigurnost koju osjeća te joj pružiti potrebno ohrabrenje. Kad vidite nekoga kako prosi ispod mosta, umjesto da se jednostavno sažalite nad njim (sjetite se, to je sažaljenje), mogli biste razmišljati o tome kako je spavati vani za hladnih zimskih noći ili kako je kad ljudi prolaze pokraj vas i ne pogledavši vas u oči. Ali empatija nije samo svjesnost o boli i patnji koja nas okružuje.
Suosjećanje je uvjet za opstanak
Čak i dok birate rođendanski dar za najdražu tetu, razmišljate o tome kakav bi je dar uistinu razveselio – osobu njezina ukusa, njezine dobi i njezinog iskustva – a ne što biste vi osobno mogli željeti dobiti na dar. Uvjeren sam da golema područja društvenog života ne možemo objasniti bez uvažavanja stvarnosti i važnosti svakodnevne empatije. Pokušajte samo zamisliti svijet u kojem ona ne bi postojala. To gotovo nije moguće. Majke bi ignorirale novorođenčad koja plače zbog gladi. Dobrotvorne ustanove koje se bore protiv dječjeg siromaštva ugasile bi se zbog nedostatka donacija. Malo ljudi bi se potrudilo pomoći osobi u invalidskim kolicima koja pokušava otvoriti vrata prodavaonice. Vaše bi prijateljice zijevale od dosade dok biste im govorili o raspadanju svog braka. Mi ne živimo u takvom bezdušnom svijetu ravnodušnosti. Otvorite oči za empatiju i uvidjet ćete da je posvuda oko nas, plivamo u njoj. No, ako je doista tako, u čemu je problem? Zašto bismo trebali mariti za razvijanje šest navika iznimno empatičnih ljudi? Zato što u ovom trenutku povijesti patimo od akutnog pomanjkanja empatije, kao društvo i u našim individualnim životima.
Šest navika iznimno empatičnih osoba
- Prva navika: Uključite svoj empatični mozak - Mijenjanje naših mentalnih okvira kako bismo uvidjeli da je empatija u srži ljudske prirode i da ju je moguće proširiti na cijeli život.
- Druga navika: Načinite imaginativni skok - Svjesno ulaganje truda u ulaženje u tuđu kožu – uključujući naše “neprijatelje” – kako bismo uvažili njihovu ljudskost, individualnost i perspektive.
- Treća navika: Tražite iskustvene pustolovine - Istraživanje života i kultura različitih od naših, putem izravnog uranjanja, empatijskog putovanja i društvene suradnje.
- Četvrta navika: Prakticirajte umijeće konverzacije - Njegovanje radoznalosti usmjerene neznancima i radikalnog slušanja te skidanja emocionalnih maski.
- Peta navika: Putujte u svom naslonjaču - Ulaženje u um drugih ljudi uz pomoć likovne umjetnosti, književnosti, filma i internetskih društvenih mreža.
- Šesta navika: Nadahnite revoluciju - Poticanje empatije masovnih razmjera radi uspostavljanja društvene promjene i širenje naših vještina empatije kako bi obuhvatile svijet prirode.
Pročitaj više informacija o knjizi "Emaptija", Romana Krznarića
