Ne može se baš svaki lažljivac svrstati u tu kategoriju. Ovo su kriteriji koje osoba mora zadovoljiti da bi zaslužila tu sve popularniju etiketu.
Izraz "patološki lažljivac" postao je zgodna uvreda za ljude koji lako postanu meta kritika — od korumpiranih političara do "negativaca" iz reality emisija.” No što zapravo čini nečiju neiskrenost “patološkom”?
Unatoč popularnoj slici osobe koja je prijevarna, proračunata i gotovo karikaturalno zla, ova se etiketa u stvarnosti odnosi na vrlo mali broj ljudi — i dolazi s vrlo specifičnim kriterijima. “To je obrazac ponašanja, a ne priznata dijagnoza”, objašnjava Christina Ni, dr. med., psihijatrica iz Los Angelesa i medicinska direktorica Nacionalne intervencijske psihijatrije u Mindpath Healthu. “I nije riječ samo o obmani: ponašanje može izgledati manipulativno na površini, ali ispod toga obično odražava dublju psihološku uznemirenost i ranjivost.”
Drugim riječima, pravi patološki lažljivac nije nužno osoba koja pokušava uništiti vaš život ili pobijediti u svakoj svađi — zato je važno obratiti pozornost na ove prepoznatljive znakove.
Laži su im kompulzivne i uobičajene
Bilo da se radi o maloj “bijeloj” laži ili namjernom pokušaju izbjegavanja odgovornosti, svatko s vremena na vrijeme slaže. No patološko laganje gotovo je stalna navika, kaže Drew Curtis, dr. sc., izvanredni profesor psihologije na Sveučilištu Texas u Tyleru i autor knjige Big Liars: What Psychological Science Tells Us About Lying and How You Can Avoid Being Duped.
“Procjenjujemo da takve osobe izgovore oko devet do deset laži dnevno”, kaže dr. Curtis, koji vodi istraživanja o ovoj temi u Clinical Science and Deception Lab. U suštini, laganje im nije svjestan izbor, nego gotovo automatska, refleksna reakcija.
Lažu često, u različitim situacijama i o različitim temama
Nitko ne postaje patološki lažljivac zbog jedne svađe ili izoliranog incidenta. Kako objašnjava dr. Curtis, ovakvo laganje širok je, kroničan obrazac koji se proteže kroz gotovo svaki odnos, situaciju i temu.
To znači da ne iskrivljuju istinu samo s određenim prijateljima ili kako bi impresionirali kolege — patološki lažljivac kompulzivno će lagati obitelji, kolegama, na društvenim događanjima i u usputnim interakcijama sa strancima.
Nemaju jasan motiv
S obzirom na izraz “patološki”, lako je pretpostaviti da osoba laže radi pažnje, moći ili osobne koristi. No “za razliku od strateških laži koje služe izbjegavanju kazne ili stjecanju prednosti, patološke laži nemaju očitu korist”, objašnjava dr. Ni.
Zapravo, istraživanja dr. Curtisa pokazuju da patološki lažljivci često nisu ni svjesni da lažu. Zašto to onda rade? “Kako bi se osjećali vrijedno, prihvaćeno ili da imaju sve pod kontrolom”, kaže dr. Ni. Mogu se pretvarati da gledaju iste serije kao prijatelji ili tvrditi da im je omiljena boja ona koju zapravo ne vole — relativno bezazlene laži koje se razlikuju od namjerne manipulacije (poput gaslightinga tijekom svađe) ili funkcionalnih laži (kao što je hvaljenje prijateljičine loše frizure ili prijavljivanje ‘izgubljenog’ paketa radi povrata novca).
U nekim slučajevima, kaže dr. Ni, “mogu iskreno vjerovati dijelovima vlastitih izmišljenih priča”, ili su takvo ponašanje naučili u djetinjstvu od roditelja. (Ipak, stručnjaci ističu da je potrebno više istraživanja kako bi se razumjeli dublji uzroci ovog ponašanja.)
Izmišljaju stvari koje su trivijalne i lako se mogu provjeriti
Zbog učestalosti laganja, patološki lažljivci obično nisu dobri lažljivci, kaže Owen Scott Muir, dr. med., psihijatar iz Connecticuta i glavni medicinski direktor u Radialu. “Veliki manipulatori ne žele riskirati da budu uhvaćeni u laži, jer bi im to ugrozilo sposobnost uspješne manipulacije", objašnjava dr. Muir. “Patološki lažljivci lažu stalno, pa se njihove tvrdnje obično mogu vrlo lako provjeriti.” Možda se hvale da su trčali maraton (što se lako može provjeriti online) ili su ispričali različite verzije iste priče različitim prijateljima.
Njihovo ih ponašanje uznemirava
Jedna od najvećih zabluda jest da su patološki lažljivci savršeno zadovoljni time što obmanjuju druge. No “u istraživanjima koja sam proveo, mnogi su izvijestili da osjećaju žaljenje satima, čak i danima kasnije”, kaže dr. Curtis. Konkretno, “preispitivali bi se i pitali: ‘Zašto sam lagao?’”
Ipak, ta nelagoda ne prekida nužno obrazac. “To je zato što laž ima psihološku funkciju”, objašnjava dr. Ni. “Privremeno smanjuje njihovu nesigurnost ili strah od odbacivanja, pretvarajući je u nezdrav način suočavanja koji je teško prekinuti.”
Za one koji su svjesni svog ponašanja i žele promjenu, psiholozi kažu da se liječenje obično manje fokusira na “prestajanje”, a više na razumijevanje što pokreće kompulziju — i na razvijanje zdravijih strategija suočavanja.
“Jedna od tehnika koje koristimo kako bismo ljudima pomogli da manje lažu jest nagrađivanje ponašanja koja želimo vidjeti više — poput iskrenosti — dok se sama laž ne ističe niti joj se pridaje pažnja”, objašnjava dr. Curtis.
Drugi pristup je poticanje malih, niskorizičnih trenutaka iskrenosti, primjerice rečenicom: "Ošišala sam se. Loše je, zar ne?" Stručnjaci naglašavaju da je riječ o vrlo zahtjevnom procesu, ali upravo on pokazuje koliko je patološko laganje složeno — osobito kada ga usporedimo s dramatičnim, insceniranim primjerima koje gledamo u reality emisijama.
