Kako se osloboditi navike da vlastitu vrijednost mjerite prema tome što drugi misle o vama.
Ako se prepoznajete kao kronični “over-explainer” iliti osoba koja sve uvijek pretjerano objašnjava, trebate znati dvije stvari: prvo, niste jedini. Navika pretjeranog objašnjavanja jedna je od najčešćih zaštitnih strategija koje ljudi koriste u komunikaciji. I drugo, ova zaštitna navika možda potajno narušava vaše samopoštovanje.
Evo što se zapravo događa u pozadini kada osjetite potrebu nekome nešto pretjerano objašnjavati: vaš um — očekujući nesporazum, sukob ili odbacivanje — pokušava unaprijed "upravljati" reakcijama tako da daje više konteksta nego što situacija zahtijeva. Problem je što ova navika, s vremenom, tiho nagriza samopouzdanje, osobne granice i vjeru u vlastitu sposobnost i kompetentnost.
Ako ste i sami zarobljeni u ovom obrascu, cilj nije da postanete grubi ili emocionalno distancirani. Cilj je da u komunikaciji postanete precizniji, čvršći i da se odnosite prema sebi s više samopoštovanja.
Ova tri ponašanja trebali biste prestati prakticirati odmah — a evo što možete početi vježbati umjesto njih.
Prestanite automatski braniti svoje granice
Suvremeni modeli asertivnosti (odnosno sposobnosti zauzimanja za sebe) više ne promatraju postavljanje granica kao jednu jedinu socijalnu vještinu; danas se na to gleda kao na širi oblik psihološkog djelovanja.
Nedavna teorijska istraživanja opisuju asertivnost kao djelovanje kroz socijalnu, bihevioralnu, emocionalnu i mentalnu dimenziju – od sposobnosti da se zauzmemo za sebe, preko spremnosti na djelovanje, do povjerenja u vlastito emocionalno iskustvo i prihvaćanja stvarnosti bez pretjerane samozaštite.
Kada je taj višedimenzionalni osjećaj osobne autonomije slab, ljudi se teško uvjere da imaju pravo reći "ne".
Umjesto da granicu doživljavamo kao legitimni izraz vlastite potrebe, počinjemo je doživljavati kao zahtjev koji moramo opravdati. Iako bi jednostavno "ne" mogla biti potpuna rečenica sama po sebi, osobe koje pretjerano objašnjavaju ne mogu obuzdati potrebu da ponude dodatnu logiku kako bi nadoknadile osjećaj slabije pozicije u odnosu.
Primjerice, osoba sklona pretjeranom objašnjavanju može reći: "Ne mogu doći jer sam iscrpljena, imala sam stvarno naporan tjedan i sutra imam puno posla", čak i kada ima potpuno pravo uzeti slobodan dan bez dodatnih opravdanja.
Iz ove perspektive, pretjerano objašnjavanje više ne izgleda kao komunikacijski propust. Drugim riječima, pretjerano objašnjavanje nije komunikacijska mana, nego način na koji pokušavamo nadoknaditi manjak unutarnje sigurnosti. Kada imamo osjećaj da nemamo pravo na svoju odluku, pokušavamo je učiniti prihvatljivijom tako što navodimo sve moguće razloge.
Ako si rijetko dajete unutarnje dopuštenje da nešto želite, odbijete ili trebate, imat ćete veću potrebu drugima nuditi dodatna objašnjenja. A da biste ojačali svoje granice, ključno je početi vjerovati da su vaši osjećaji i potrebe sami po sebi dovoljan razlog.
Prestanite unaprijed objašnjavati svoje namjere
Priroda anticipacijskog pojašnjavanja jest u tome da se počinjete objašnjavati prije nego što vas je itko išta pitao. To često zvuči ovako:
- "Ne govorim ovo da bih te kritizirao/la, ali..."
- "Ne mislim ovo na loš način, samo..."
- "Možda sam u krivu, ali..."
Ova tendencija odražava pojačanu osjetljivost na prijetnju u društvenoj procjeni. Um, očekujući pogrešnu interpretaciju, pokušava unaprijed "cijepljenjem" zaštititi poruku od negativnog suda — još prije nego je izrečena. Ironično, to često slabi komunikaciju.
Istraživanje iz 2025. godine o socijalnoj procjeni pisane komunikacije pokazuje da jezik ograđivanja i ublažavanja dosljedno smanjuje dojam kompetentnosti i profesionalnosti, osobito kod osoba na pozicijama autoriteta. Nasuprot tome, izravne i neizmijenjene izjave procjenjuju se kao kompetentnije, dok dodatni "ublaživači" rijetko povećavaju vjerodostojnost. Što se više opravdavate, to vaša poruka gubi na snazi.
Ponavljano pretjerano objašnjavanje priprema vas da vlastite misli doživljavate kao potencijalno problematične — kao nešto što zahtijeva stalne napomene i disklejmere, a ne samouvjereno izražavanje.
Umjesto toga, vježbajte sljedeće:
- Vjerujte jasnoći svoje poruke.
- Recite je.
- Dopustite da "odjekne".
Ako dođe do nesporazuma, pojasnit ćete. No ne trebate se ispričavati zato što imate perspektivu. Samopouzdanje nije odsutnost nijansi, ali jest odsutnost nepotrebne sumnje u sebe pri iznošenju vlastitog stava.
Prestanite pretjerano opravdavati svoje reakcije
"Znam da se ne bih trebala tako osjećati, ali..."
"Vjerojatno je glupo, ali baš me uznemirilo jer..."
Ove fraze nisu rijetkost kod osoba koje pretjerano objašnjavaju. Ovakav obrazac često upućuje na to da je osoba navikla da se njezini osjećaji umanjuju, osporavaju ili ne shvaćaju ozbiljno – pa je s vremenom i sama počela unaprijed umanjivati ono što osjeća kako bi to drugima bilo lakše prihvatiti.
Nedavna istraživanja pokazuju da ljudi koji imaju osjećaj da njihovi osjećaji nisu prihvaćeni ili shvaćeni ozbiljno, tijekom dana doživljavaju manje pozitivnih emocija, više negativnih emocija u društvenim situacijama (osobito s ljudima koji im nisu bliski) te snažnije reagiraju na stres. Kada se nečiji osjećaji stalno umanjuju ili osporavaju, to nije samo prolazno društveno iskustvo – s vremenom to postaje duboko unutarnje iskustvo. To može promijeniti način na koji doživljavate vlastite emocije i kako tumačite svoj život.
Iz razvojne perspektive, ova sklonost često nastaje u okruženjima u kojima se emocionalni izrazi dočekuju odbacivanjem, racionalizacijom ili kritikom. S vremenom osoba uči da osjećaji sami po sebi nisu dovoljni. Moraju biti potkrijepljeni dokazima kako bi bili shvaćeni. U stvarnosti, kao što znamo, emocije dominiraju našim postojanjem. Uvijek postoji osjećaj koji podržava naše misli. Prvo osjećate, a tek potom zaključujete. U trenucima kada osjećate pritisak da branite svoje emocije, učite se sumnjati u same signale koje vaš živčani sustav prirodno šalje, piše Psychology Today.
Kao rezultat ove prisile, razgovori o osjećajima više ne vode prema „razumijevanju“. Umjesto toga, često se pretvaraju u igru uvjeravanja. Slušatelj postaje procjenitelj, a osoba koja pretjerano objašnjava odvjetnik vlastite legitimnosti.
Kako biste prekinuli ovu naviku, pokušajte imenovati osjećaj a da ga ne "branite na sudu". Nemojte oklijevati izgovoriti naglas:
- "Osjećala sam se povrijeđeno."
- "To me učinilo anksioznom."
- "Bila sam razočarana zbog toga."
Kontekst možete dodati kasnije, ako bude potrebno. No pokušajte započeti s preuzimanjem odgovornosti, a ne s isprikom. S vremenom ćete početi uviđati da emocionalna jasnoća nije slabost, nego znak psihološke zrelosti.
