Kad je za naš portal ispričala svoju priču o borbi s rakom dojke, ali i borbu s metastatskim rakom koja još uvijek traje, tu je priču pročitalo - puno ljudi. Iz te je priče bila vidljiva njena snaga u toj borbi. Pomislili smo da bi mnogi htjeli čuti njezine riječi i evo, sretni smo što možemo reći da Tajana Dorić Šerić piše kolumnu simbolično nazvanu MetaČuda za portal missZDRAVA. Ovo je tek prva u nizu... Sretno!
Postoji nešto u tome koliko ljudima mogu smetati nečije istine. Osobito kada je ista neugodna, i najradije bi od nje okrenuli glavu, kada je ono što se događa drugome, kada je nešto što ne želite da „pokuca na vaša vrata“.
Na mom poslu, u hodniku, na mom katu, netko je na plakatu pokraj ružičaste vrpce, simbola borbe s rakom dojke, napisao rukom: „Alter ego“. Ne znam što je ta osoba s tim htjela poručiti. Je li to bila šala, provokacija, pokušaj ironije, ili tek potreba da me se stavi u neku ladicu. Da mene, shvatila sam to osobno.
Jer da, rak je dio mog života. Ne jer je „zanimljiva“ tema kojom privlačim pozornost, nego jer mi se dogodio, jer ne postoji tipka kojom to mogu obrisati (a voljela bih da postoji). I ne želim prestati otvoreno pričati o njemu, samo zato što je nekome neugodno. Upravo zato i govorim, da takvih kojima je neugodno bude sve manje. Da se razumijemo, moja ekipa s posla je divna! Slave sa mnom, plaču sa mnom, brinu se za mene...
Ne želim da me ljudi vide samo kroz bolest, ali isto tako ne pristajem na to da istu skrivam, kako bi me mogli vidjeti kao sve ostalo što uz nju jesam.
Zato o raku govorim javno. Otvoreno. Ogoljeno. Bez spuštanja glasa, bez nelagode, bez opravdavanja. Jer želim da se o tome govori i kada nema ružičastih vrpci, ružičastog listopada, prigodnih govora i fotografija nasmijanih onkoloških pacijentica.
Rak nije karakterna mana (jer „samo o njemu pričaš“), nije osobni neuspjeh. I nikako i nikada nije razlog za sram.
Tužno je da su oni koji su pobornici negovorenja o tome najčešće oni koji prvi traže moj broj kada se razboli netko njihov. Tada moja otvorenost odjednom ima smisao. Više nisam „alter ego“ pokraj ružičaste vrpce. Onda sam koja jesam - žena koja će saslušati, razumjeti, podijeliti svoja iskustva i znanja. Jer možda nemam sve odgovore, ali itekako znam kako je kada se život podijeli na prije i nakon dijagnoze.
I tu je čini se najveći paradoks, jer dok je bolest daleko, lako ju je pretvoriti u nečiju etiketu, neugodnu temu, u nešto što treba ostati u privatnosti iza zatvorenih vrata. Čim postane osobna, ruše se zidovi i panično traže ruke koje će pomoći. A ja bih voljela da te ruke pružamo jedni drugima i prije nego nas život prisili na to.
Što se mene tiče ne trebam ničije dopuštenje da govorim o vlastitom životu i bolesti s kojom živim. Moja otvorenost nije poziv da me se sažalijeva, nego moj način da od iskustva koje nisam birala, napravim nešto što će pomoći drugima. Ako se zbog mene samo jedna žena osjeti manje usamljena, ako se samo jedna obitelj manje prestane bojati razgovarati o dijagnozi, ako netko zbog mene bez straha postavi pitanje liječnicima ili potraži podršku, onda itekako vrijedi sve.
Ne očekujem da svi razumiju moj život, ali nažalost rak je dio moje priče i vjerujete mi meni je najteže bilo prihvatiti da je tu i se se spominje uz moje ime.
A ružičasta vrpca? Ona nije samo ukras na plakatu, nego podsjetnik na sve žene koje se liječe, koje se boje, nadaju i koje nemaju snage govoriti same za sebe. Zato kada netko idući put poželi napisati nešto uz ružičastu vrpcu neka se zamisli što ona predstavlja.
Jer možda nekome danas smeta to što ja javno govorim o tome, ali nekome upravo treba netko tko se ne boji o tome govoriti.I nadam se da će se povećati broj onih koji ne šute, i da ćemo zajedno otvoriti puno više potrebnih vrata.
A moje ruke su pružene.
