Tržište EU preplavljeno je lažnim, falsificiranim medom koji sadrži velike količine šećera i kao takav može imati posljedice na zdravlje. Doznajte kako prepoznati je li med pravi.
U prošlosti, kada su si šećer mogli priuštiti samo viši društveni slojevi, med je predstavljao glavno sladilo u Europi. No, povećanjem dostupnosti šećera u 18. stoljeću, sve se preokrenulo. Danas se med koristi rjeđe nego šećer, unatoč ljekovitosti i posebnog okusa kojeg nudi.
Medu se ne smiju dodavati dodaci
Pod pravim medom podrazumijeva se proizvod medonosnih pčela nastao sakupljanjem cvjetnog nektara. U ovu kategoriju spada i medljikovac ili medun, koji je također visokovrijedan, a nastaje sakupljanjem drugih slatkih sokova biljaka ili slatkih izlučevina kukaca koji se hrane biljnim sokovima. U med se ne smiju dodavati ni najmanje količine aditiva ili drugih sastojaka, niti se smije zagrijavati na visokim temperaturama. Med koji je zbog zagrijavanja na visokim temperaturama ili filtracije izgubio svoja izvorna svojstva, treba se posebno označiti – kao 'pekarski med' ili 'filtrirani med'.
Ovom definicijom i ograničenjima, zakonska regulativa ne dopušta prodaju manje vrijednih proizvoda pod oznakom 'med'. No, sumnje u kvalitetu i vjerodostojnost meda svejedno su prisutne, a česta bojazan kupaca je i tzv. ekspresni med koji se dobiva prehranom pčela voćnim i šećernim sirupima.
Boja i miris
S obzirom na to da jedino zahtjevne laboratorijske analize mogu odagnati sumnju u patvorenje meda, običnom potrošaču teško je s potpunom sigurnosti utvrditi njegovu autentičnost. Najbolji savjet je, svakako, kupovina meda od provjerenih, pouzdanih proizvođača. Također, ovisno o podrijetlu meda, njegova boja, konzistencija i okus mogu uvelike varirati, stoga je upoznatost s karakteristikama različitih vrsta meda ključna.
Med nastao tijekom prihrane pčela šećerom neće imati svojstven miris, bit će bez mirisa ili će mirisati na vosak. Neke vrste meda su poprilično svijetle, no on nikada ne smije biti u potpunosti bezbojan. S druge strane, tamni med okusa karamele također može ukazivati na krivotvorenje ili loš proizvod. Nadalje, med ne smije biti u potpunosti proziran, čak ni kada se otopi u vodi te se u takvoj otopini ne bi smjeli stvarati talozi.
Kristalizacija meda
Slabije informirani potrošači često izbjegavaju kupnju tzv. ušećerenog ili kristaliziranog meda jer sumnjaju u njegovu kakvoću, no istina je da svaki med s vremenom kristalizira. Med se većinom (oko 75 posto) sastoji od mješavine dvaju jednostavnih šećera, fruktoze i glukoze, a prirodno svojstvo glukoze u zasićenim otopinama je kristalizacija. Neke vrste meda kristaliziraju vrlo brzo (bagremov i livadski med), a neke vrlo sporo, no bitno je zapamtiti da kristalizacija ne utječe na njihovu kvalitetu. Lažni med ostaje tečan bez obzira koliko i gdje stoji.
Kristalizaciji pogoduju i skladištenje na nižim temperaturama te miješanje meda, a kristalizirani med je zapravo vrlo praktičan za korištenje. Pri proizvodnji tzv. kremastog meda, primjerice, namjerno se potiče kristalizacija u kontroliranim uvjetima, takav med je vrlo praktičan kao namaz, a karakteristične je bijele boje te je neproziran.
Dodatni savjeti
Iako med nije potrebno dekristalizirati, ukoliko se to želi postići, med je uputno postupno zagrijavati do maksimalne temperature od 40 °C. Za zagrijavanje je najbolje koristiti tople vodene kupke, a može poslužiti i mikrovalna pećnica. Kada stavite žlicu meda u čašu vode, ako je pravi, ostat će zalijepljen za žlicu i potonuti na dno dok će se lažni med brzo otapati u vodi. Med treba skladištiti na tamnom i suhom mjestu, na sobnoj temperaturi. Iako se za med kaže da ima neograničeni rok trajanja, pretjerana izloženost vlazi ipak može uzrokovati njegovo kvarenje.
