Dragi moj Ti, iako je to možda malo neobično, ova kolumna je o malenoj izgubljenoj Alisi i svima onima koji su izgubljeni u prošlosti i budućnosti, nesvjesni trenutka u kojem žive i prilike koju imaju. Zanimljivo je kako nas se od malih nogu indirektno usmjerava i pokazuje nam se put, ponekad pravi, a mi se svejedno nekako uspijemo 'izgubiti'
Možda zato što su direktne poruke medija jasnije i dostupnije od tih indirektnih pa u metežu stvarnosti biramo ove lakše dostupne. Moguće je i da se poruke društva mijenjaju kako rastemo, vrijednosti postaju drugačije, iskrivljene, a ponekad vrijednosti u okviru društva postaju i nebitne. Nakon nekog vremena izmoreni zadacima života, ulogama i ograničenjima, zaboravimo da mi biramo put i svoje vlastite vrijednosti.
Kamo zapravo želiš stići, putniče?
Čudno je kako dječje priče u sebi nose te skrivene, indirektne, ali jednako tako prave poruke. Žao mi je što nisu jasnije i još više što se ne pojavljuju u dnevnom tisku.
Alisa u Zemlji čudesa:
“Možete li mi reći, molim vas, kojim putem da krenem odavde?”
“To dobrim dijelom ovisi o tome kamo želiš stići”, reče Mačka.
“Nije me briga kamo”, reče Alisa.
“Onda nije bitno kojim putem ideš”, reče Mačka.
Važno je kamo želiš stići, gdje želiš krenuti, poznavati put (ili putove) i potencijalne izazove na putu… Ako ne znaš kuda ideš (koji ti je cilj), odabir puta manje je važan… Zapravo, odričeš se danog ti prava da biraš put… Bez toga da ne znaš kamo želiš stići, ti ne znaš jesi li spreman poći na put i je li konačno odredište za tebe pravo i dostižno jer cilj definira put. U istoj knjizi piše: ''Kažu da ako nešto sanjaš više od jedanput, sigurno će se ostvariti''. Ako nastaviš sanjati i počneš djelovati, tada stvarno vjerujem da ćeš uspjeti. Nažalost, ponekad do uspjeha putujemo godinama i mnogi na putu odustanu jer sumnjaju da će nešto postići ili nedovoljno žele pa im se stoga put čini preteškim.
Slijedi i nastavak razgovora…
"Samo da NEGDJE stignem", doda Alisa kao objašnjenje.
"Oh, sigurno ćeš stići", reče Mačka, "samo ako dugo hodaš."
Tko je dovoljno lud da živi svaki dan kao posljednji?
Ponekad nam se samo jedan dan čini kao jako dug i naporan, ali (oni stariji to najbolje znaju) dani su dugi, a godine su kratke. Vrijeme prođe i iscuri u nepovrat pa sve što nam ostaje jest sjećanje na protekle godine i novi plan za nadolazeće. Jesi li živio u trenutku i svaki dan doživio kao posljednji i jedini te vrste, nitko te i ne pita, ali na kraju svih krajeva (kako Jorge Bucay kaže u jednoj od svojih priča) brojimo samo one dane sreće, zadovoljstva i ispunjenosti u životu. To je ono što je važno. Možda sada misliš, ali tko je toliko lud da svaki dan živi kao posljednji? I ne trebaš, ali pokušaj barem jedan dan u tjednu živjeti tako ili pokušaj živjeti drugačije ili bolje nego protekli dan, pitaj se želiš li biti zarobljen u prošlosti ili otkrivati novog sebe u budućnosti?
Završit ću s još jednim citatom iz knjige o Alisi… “Mi smo svi ludi ovdje… samo svatko na svoj način i rijetki žive svoju ludost.''
Još Igorovih kolumni pročitaj ovdje.
