Speleologija je aktivnost koja kombinira sportski, znanstveni, estetski i društveni aspekt te je posljednjih godina radi bolje kvalitete opreme postala prihvatljivija i širem krugu ljudi. Robert Erhardt predani je speleolog i pripadnik GSS-a koji se spustio u Voronju najdublju jamu na svijetu. Za Zdravu Kravu je opisao neke od svojih speleoloških pothvata
Speleologiju se ukratko može opisati kao istraživanje jama i pećina i kao interdisciplinarnu znanstvenu disciplinu u kojoj se kombiniraju kemija, biologija, geologija, meteorologija, kartografija. Za svladavanje prepreka i spuštanje u jame osim dobre tjelesne kondicije potrebno je i dobro poznavanje tehnika koje se upotrebljavaju u speleologiji, a najčešće se uče u speleološkim školama koje organiziraju speleološka društva. Oni koji nemaju znanstvene motive, speleologijom se bave kao i drugim adrenalinskim sportovima radi sportskog izazova, ispitivanja vlastitih granica mogućnosti i u slučaju speleologije otkrivanja novih mjesta te ljepota Zemljinog podzemlja.
"Ukopana" u spilji
"Speleologijom se bavim rekreativno koliko mi to posao dozvoljava, a svaki izlet mi je veliko zadovoljstvo", rekla je Iva Stojević koja radi kao vanjska suradnica na Institutu za arheologiju na odsjeku podvodne arheologije u Zagrebu, a posljednje dvije godine bavi se speleologijom u PDS Velebit. Iva je još za vrijeme trajanja speleološke škole shvatila da je speleologija aktivnost koja zahtjeva ozbiljnu pripremu i da neprestano treba poduzimati mjere sigurnosti: "Speleologija je sport za koji treba imati kondiciju i određenu mentalnu snagu da bi se osoba kretala po spilji bez panike i prevelikog stresa jer boravak u spilji treba predstavljati zadovoljstvo.
Nisam se još našla u velikoj opasnosti, jednom sam se zaglavila u prolazu i tu sam vidjela koliko je važno ostati pribran. Dogodila mi se i situacija u kojoj sam prešla preko ruba vlastitih snaga. Stala sam i osjećala da ne mogu, neću, ne želim dalje. Ali onda su me kolege uvjerile da nastavim. Fantastičan je osjećaj nadići samoga sebe. Takve situacije nisu neobične i normalno je da nakon deset sati hodanja nastupi umor, popuste živci. Ali tu su uvijek ljudi iskusniji od tebe koji znaju što treba reći i učiniti. Posebno zadovoljstvo u špiljarenju je njegova multidimenzionalnost, ono je znanstvena, sportska i društvena disciplina u jednome. Speleologija je zadnjih godina zbog kvalitetne opreme za spuštanje postala znatno sigurnija pa prema tome i pristupačnija."
Voronja, speleološki Mont Everest
"Treba razlikovati žele li se ljudi baviti nekom aktivnosti isključivo radi adrenalina ili se žele baviti upravo određenom aktivnosti koja podrazumijeva i izvjesne rizike", rekao je Robert Erhardt, koji se osim speleologijom bavi i speleološkim ronjenjem što je izuzetno zahtjevna disciplina. Erhardt je bio u najdubljoj jami na svijetu Voronji na zapadnom Kavkazu u Abhaziji: "Ekspedicija je trajala od 23. listopada do 18. studenog i kolega Darko Bakšić i ja spustili smo se na dubinu od 2080 metara, najdublje od svih hrvatskih speleologa. Speleologija je iznimna jer kombinira sportsko, znanstveno, estetsko i društveno. Sportski aspekt je izuzetno zastupljen jer da bi se netko spustio u jamu od 100 ili 1000 metara dubine mora biti izuzetno dobro pripremljeni i tehnički i fizički. Ako ideš u spilju ili neku drugu avanturu bez pripreme sigurno će te preplaviti adrenalin, ali to je kockanje sa životom i besmisleno je."
Važno je znati stati
Erhard je istaknuo da mu speleologija kao i speleo ronjenje kojim se ne bavi zadnjih godina radi zdravstvenih teškoća daje zadovoljstvo neposrednog kontakta s prirodom: "U tim pothvatima čovjek se neposredno približava i sljubljuje s prirodom, ali za prirodu moraš biti spreman jer ćeš u suprotnom u njoj ostati zauvijek. Takve stvari se događaju i u nekim relativno bezazlenim situacijama, a pogotovo u aktivnostima poput speleologije." Erhardt kaže da osim fizičke i tehničke pripreme treba znati i kada treba stati: "U Nacionalnom parku Sjeverni Velebit 2010. spustili smo se u Lukinu jamu, najdublju jamu u Hrvatskoj. Ekstreman zahtjev je već i samo spuštanje i dopremanje opreme na to mjesto, a mi smo nakon spuštanja i ronili po jednom poplavljenom kanalu. Tu smo zaronili 40 metara u dubinu i 135 metara u dužinu i dosegnuli dubinu od -1402 metra. Sljedeće godine odlučili smo otići još dublje. Nakon što se cijela ekspedicija spustila, vidjeli smo da je radi obilnih kiša voda duboka, dno je bilo mutno i odlučili smo odustati. Jedan dodatni faktor sigurnog bavljenja adrenalinskim sportovima je znati kada treba odustati. "
Pripreme Felixa Baumgartnera
Izvrstan primjer sportaša koji se pomno priprema za svoje adrenalinske skokove je Felix Baumgartneru. Prvi čovjek koji je probio zvučni zid u slobodnom padu 2012. godine projektom Red Bull Stratos, padobranskim skokom s 39.045 m visine uz pomoć specijalne kapsule i helijevog balona. "Za ovaj pothvat Felix se 2004. godine pripremao u nacionalnom parku Velebit, gdje je skočio u Jamu Mamet duboku 190 metara. To je ujedno bio i njegov prvi skok u mrak. Sam skok trajao je 10 sekundi. Felix je slobodno padao 140 metara, otvorio je padobran, napravio blagi zavoj i izvrsno doskočio na planirano mjesto. Skočiti s 200 metara visine nije neka osobita stvar, ali poanta je što je skočio u jamu gdje su zračne struje, ogromne stijene i opasnost od doskoka. Prija skoka u Mamet Baumgartner je napravio niz skokova iz helikoptera, a skakao je u krug opkoljen automobilima kako bi napravio što sličnije uvjete za doskok u jamu. To je primjer vrhunskog profesionalca koji se ozbiljno priprema, njemu nije cilj izazivanje smrti nego postavljanje sportskih rekorda", ispričao je Erhart koji je kao član Hrvatske gorske službe spašavanja stanice Zagreb i iskusni speleolog i spašavatelj bio zaduženi za sigurnost i pružanje prve pomoći Baumgartneru.
Speleospašavanje kao posebna kategorija
Članovi Gorske službe spašavanja su volonteri koji djeluju pod krovnom organizacijom HGSS, a regrutirani su iz redova speleologa, alpinista, ekstremnih skijaša kako bi svojim sposobnostima i iskustvima mogli pomagati onima u nevolji o čemu je Erhardt rekao: "Djelujemo po cijeloj Hrvatskoj kada je to potrebno. Bez obzira gdje smo djelujemo kao jedinstvena služba. Neke akcije su iznimno kompleksne poput speleospašavanja. U zadnje dvije godine imali smo dvije velike akcije speleospašavanja na južnom dijelu Velebita gdje se nalazi najveći speleološki sustav u Hrvatskoj Kita Gaćešina u kojoj su sudjelovali i speleo ronioci."
U japankama na Biokovo
GSS stalno ima akcije spašavanja rekreativaca koji su u potrazi za adrenalinskim uzbuđenjima. Erhardt je naglasio da se najviše nesreća amaterima, rekreativcima i sportašima događa zbog nepripremljenosti i podcjenjivanja moći prirode: "Poznato je da se u planinama vrijeme jako brzo mijenja. U rujnu se dogodila nesreća u kojoj su smrtno stradali otac i majka. Hodali su s djecom po Velebitu i iznenada je počeo padati snijeg, iako je bio kraj ljeta. Postalo je jako hladno, skinuli su sve sa sebe, obukli djecu, i poslali ih da idu dalje. Djeca su se sakrila pod drvo zaspala i drugi dan su ih našli žive, a roditelji su se smrzli. Kad se ide u planinu treba biti spreman na sve i dobro opremljen. Kad idem planinariti po Velebitu ponesem bivak vreću, bateriju, šibice, hranu, vodu, dakle stvari koje mi mogu pomoći da preživim nekoliko dana u bilo kakvim uvjetima."
Zanimaju te adrenalinski sportovi? U našem novom specijalu saznaj sve o njima!
