Ako je istina da slučajnost ne postoji te isto tako da se suprotnosti privlače onda u ovoj velikoj količini naglo napadalog snijega ima puno više od samo “otežanih vremenskih uvjeta”. Možda su užurbanost, brzina i buka postale tako ekstremne da, osim što je više i ne primjećuješ, ne planiraš predah već samo ubacuješ u sljedeću brzinu
Kao da ti je moto postao: brže, jače, više i ništa te ne može u tome zaustaviti…..ne može?
I eto, onda njega: nitko ga nije niti pozvao, niti priželjkivao (dobro, možda poneko dijete), pogotovo ne u tolikim količinama i u tako kratkom vremenu. Nije bio zacrtan u godišnjim, mjesečnim i tjednim planovima, samo je banuo, zabijelio, sve zatrpao i pokazao da ne namjerava otići tek tako. Onako usput sa sobom je donio i jednu zaboravljenu pojavu, poprilično nepoznatu, najčešće i nepopularnu. Kada je prisutna, obično se meškoljiš, ne znaš što ti je činiti, često uključuješ različite uređaje koji stvaraju neki zvuk, ili jednostavno brbljaš, nije bitno što, samo da ju ne osjetiš….
Tišina
Da, taj nepozvani bijeli gost zvan snijeg donio je sa sobom svoju blisku prijateljicu tišinu. Pokušali su njih dvoje usporiti kretanje, prenijeti bitnu poruku, ukazati na slike koje dugo nisi primijetio jer pri brzom kretanju niti ne vidiš slike već samo obrise… Pokušali su poručiti: predahni malo, oslušni nekretanje, uspori... Pokušali su pozvati na igru, odmaknuti te od gadgeta, pokrenuti tvoje uspavano tijelo i još uspavaniju glavu kako bi ti zajedno poklonili ono za čime tragaš manje-više cijelo vrijeme, većinu svog života…. Tražiš ga na pogrešnim mjestima, u stvarima i lažnim pakiranjima. Često čak i vjeruješ da se postiže ratom i borbom te traženjem krivaca. A pri tom se, u stvari, još dalje odmičeš od njega. Neki od nas i odu, a da ga za života nikada i ne osjete….
Mir
Priroda, tvoja (a i moja!) najdragocjenija učiteljica, kao i obično, pošalje darove sa svakim godišnjim dobom, upakira ih u “vremenske nepogode” koje su poput “neurotičnih stanja”, stvar percepcije i imanja ili neimanja filozofskog stava…Tvoj unutrašnji MIR je zimi lučica u tami….Tvoja snaga, radost i povjerenje da se život odvija u ciklusima, u izmjeni ritmova pa ti zima tako poručuje da usporiš…Kao pri ulasku u mračnu prostoriju, osim što ćeš usporiti, osjetit ćeš i nelagodu, strah, no hoće li on ovladati tobom, hoćeš li se u njemu pogubiti ili ne, ovisi koliko snage ili svjetla ili mira imaš u sebi….Neki to nazivaju izdržljivošću, neki kažu da je to posvećenost, neki ustrajnost….
Kako god je nazivaš znaš da dolazi iz dubina tvoje unutrašnjosti, i tu je uvijek prisutna, samo je pitanje koliko si u dodiru, u suradnji, u svijesti s njom. Zato je vrijedno pogledati oko sebe, očitati “znakove pored puta”, podsjetiti se da sve što se događa u velikom, ponavlja se i u malom i obrnuto. Pa tako, kad se otopi onaj nepozvani gost s početka priče, a čak i ne dođe do kraja zime, uzmi staklenu kuglu, protresi je, “uroni” u pahuljice snijega, pozovi tišinu koja je tu negdje blizu i prepusti se onom najljepšem osjećaju – MIR-a.
Foto: Thinkstock
