Powered by:
Prof. dr. sc. Davor Škrlec, zastupnik u Europskom parlamentu (član Kluba zastupnika Zelenih/ Europskog slobodnog saveza) postaje kolumnist portala missZDRAVA te je tim povodom u intervjuu otkrio kako će se EU boriti protiv zagađenja plastikom, gdje je tu Hrvatska kao i što svi zajedno možemo poduzeti kako se ne bismo ugušili u plastici.
Plastika je korisna, ali treba znati kako je upotrebljavati
mZ:Koliko ozbiljno trebamo shvatiti opasnost koja prijeti ako ne smanjimo upotrebu plastike na globalnoj razini i kakve su posljedice za svakoga od nas (primjerice jedna plastična vrećica u okolišu može ugroziti brojne životinjske vrste, tu su i slamke, čaše, pelene, koje se nerazumno troše i bacaju)?
Plastika ima korisnu ulogu u gospodarstvu i njezina je primjena ključna u mnogim sektorima. Točnije, plastika se upotrebljava za ambalažu (40%) i u građevinskom sektoru (20%). Također, plastika se u velikoj mjeri koristi i u sektoru električne i elektroničke opreme te u automobilskom, prehrambenom i poljoprivrednom sektoru. Ipak, zbog znatnih negativnih učinaka određenih plastičnih proizvoda na okoliš, zdravlje i gospodarstvo, potrebna je uspostava pravnog okvira kojim bi se učinkovito smanjili ti znatni negativni učinci, što uključuje i ograničavanje stavljanja na tržište određenih plastičnih proizvoda za jednokratnu upotrebu za koje postoje alternativna rješenja. Budući da svi proizvodi za jednokratnu upotrebu zbog kratkog životnog ciklusa često imaju negativan klimatski ili ekološki učinak, prednost se mora dati višekratnoj upotrebi proizvoda, čime se mogu ostvariti velike uštede emisija CO2 i vrijednih sirovina.
Koliko je stvarno zagađenje okoliša plastikom, možemo se uvjeriti ako prošećemo nakon svakog većeg vodostaja pored naših rijeka ili potoka, a osobito je izraženo zagađenje mora u zimskom periodu. Na globalnoj razini je zastrašujuća razina zagađenja oceana plastikom, te već imamo „plastične kontinente“ u Tihom oceanu i u Atlantiku.
Predviđanja su poražavajuća – ako nastavimo bacati plastični otpad u mora i oceane, nakon 2030. godine će u njima biti više plastike nego ribe. Međutim, još veća opasnost krije se u mikroplastici koja nastaje raspadom plastične ambalaže, plastičnih proizvoda i guma u okolišu ili onoj koja se u posljednjih dvadeset godina počela masovno koristiti u raznim sredstvima za pranje i kozmetičkim proizvodima. Veličina tih sitnih čestica deklarira se ispod 5 mm, ali se najčešće radi o mikro ili nano veličini čestica.
Dokazano je prisustvo mikroplastike u vodi za piće, čak i u flaširanim bocama vode renomiranih proizvođača, zatim u zraku, raznim živim organizmima poput ptica, riba, školjaka i kukaca, a nedavna istraživanja ljudskih fekalija širom svijeta pokazala su da je mikroplastika prisutna i u našim tijelima. Još ne postoje dokazi o štetnosti mikroplastike za ljudsko zdravlje, ali već imamo dokaze o štetnosti za zdravlje ptica (smanjena apsorpcija željeza) i školjki (dagnje gube sposobnost vezanja za podlogu).
Rezultati o upotrebi jednokratne plastike šokirali su Bruxelles, zato su donesene hitne mjere
mZ: Koliko ste zadovoljni odlukom Europske unije o zabrani korištenja jednokratne plastike poput slamki i plastičnih tanjura? Koji su izazovi s kojima će se Hrvatska morati suočiti u sljedeće dvije godine?
Ugodno sam se iznenadio kad je Europska komisija objavila prijedlog o zabrani korištenja plastike za jednokratnu uporabu. Tijekom pregovora o tekstu Direktive o otpadu, nije se mogla naslutiti ta ambicija iako je Akcijskim planom kružne ekonomije bila predviđena izrada strategije za plastiku. Kako sam ipak na izvoru informacija, znam da su zaključci više istraživačkih studija financiranih iz različitih fondova EU bili identični, šokirali su i mogu reći, resetirali najveće skeptike u Bruxellesu i zvona su zazvonila na uzbunu da se hitno trebaju poduzeti mjere koje će odmah, a ne neodređeno u budućnosti utjecati na smanjenje korištenja plastike za jednokratnu uporabu. Čak je i Agencija EU za kemikalije dobila zadaću da ispita štetnost mikroplastike te prije nekoliko dana objavila rezultate koji su vrlo zabrinjavajući. Zaključci Agencije su kako što prije treba zabraniti proizvode u koje se dodaje mikroplastika jer ćemo tako izbjeći nepovratno zagađenje okoliša s dodatnih 400 tisuća tona plastike u idućih dvadeset godina.
Propis o laganim plastičnim vrećicama je znak da se Hrvatska ponaša iracionalno
mZ: Koji su izazovi s kojima će se Hrvatska morati suočiti u sljedeće dvije godine?
Hrvatska će se prvo suočiti s procesom prenošenja direktive u nacionalno zakonodavstvo i nakon toga njegove pune implementacije. Iskustvo s laganim plastičnim vrećicama nas upozorava da se u tom procesu ponašamo iracionalno, pogodujemo nesposobnima za prilagođavanje tržištu EU, preuzimamo minimalne obveze, propisujemo najduže rokove odgode za primjenu i konačno, ne informiramo gospodarske subjekte o njihovim obvezama i ne provodimo kampanju osvješćivanja i poticanja građana na alternativna rješenja.
Slutim da će se isto ponoviti s plastikom za jednokratnu uporabu. Time ćemo naškoditi dijelu gospodarskog sektora koji želi biti napredan, uspješan i prepoznat na tržištu Europske unije, a na kraju će trošak neuspješne politike platiti porezni obveznici.
mZ: Europska komisija je u 2018. usvojila prvu europsku strategiju za plastiku. Kakva je budućnost recikliranja plastike u Hrvatskoj, kako potaknuti veća ulaganja u reciklažu?
U svim svojim nastupima i tekstovima ističem kako je odvojeno prikupljanje otpada važno. Prvo, postajemo svjesni koliko stvaramo otpada i koliko je često nepotrebne ambalaže kod kupljenih proizvoda. Sigurno je svatko od vaših čitatelja nešto prodavao i bez obzira radi li se o komadu namještaja, biciklu, automobilu ili nekretnini, prije prodaje je dobro očistio, oprao, možemo reći nalickao predmet prodaje. Razlog je jednostavan – postižemo višu prodajnu cijenu, bolje zaradimo. Isto je i s otpadom – ako ga odvojeno prikupimo, manje će se zaprljati i na tržištu će kao sekundarna sirovina postići višu cijenu. Zato sam protiv trpanja svega u jednu kantu i tzv. “najmodernijih” tehnologija koje su predviđene u našim centrima za gospodarenje otpadom i u kojima će na kraju većina dopremljenog miješanog komunalnog otpada završiti na odlagalištu.
Zatim, ističem kako odvojeno prikupljanje plastike nije svrha samo sebi, a pojam reciklaže najčešće ne podrazumijeva da iz prikupljene i razvrstane plastike (trenutačno se u EU sortira i reciklira sedam vrsta plastike) nastaju novi proizvodi. Ako se ne dogodi proizvodnja novih proizvoda iz prikupljene i reciklirane plastike u Hrvatskoj, potpuno smo promašili ciljeve koji su postavljeni u kružnoj ekonomiji.
Proizvodnja znači lokalna radna mjesta, znači ulaganja u lokalnu zajednicu i ulaganja u razvoj i istraživanje. Kao primjer često navodim otok Krk i njihov projekt “Plava vreća”, kojim potiču turiste da skupljaju otpad u moru. Hvalevrijedan projekt koji sigurno doprinosi većoj ekološkoj osviještenosti i brizi za okoliš, osobito za more. Međutim, plave vreće nisu proizvedene iz reciklirane plastike, a pogotovo ne od one koja se prikupila u prošloj sezoni. Dakle, postoji još prostora da se projekt unaprijedi i doprinese smanjenju korištenja fosilnih goriva i boljem korištenju resursa.
Nije li apsurdno da se bio voće i povrće pakira u plastici!
mZ: Možete li podijeliti sa čitateljima Vaše osobne svakodnevne ekološke navike?
Prvo, nastojim smanjiti nastajanje otpada, što je ponekad vrlo velik izazov s obzirom da nas proizvođači i trgovine silom guraju u kupovinu proizvoda sa suvišnim pakiranjem, na primjer ekološke jabuke pakiraju u kombinaciju stiropora ili kartona s plastičnom folijom. Zbog toga protestno kupujem ili na tržnici kod naših kumica kad sam u Hrvatskoj ili u briselskim bio dućanima koji nemaju praksu suvišnog pakiranja. Razdvajanje otpada je nešto što radim već godinama, a ponekad me doma optužuju da skupljam staru kramu jer ne želim nešto odnijeti u reciklažno dvorište dok ne ustanovim da zbilja ne može poslužiti nekoj drugoj svrsi.
Stalno istražujem i upijam nove ideje kako starim stvarima podariti novu namjenu, a na internetu ih ima u izobilju. Nažalost, nitko me još iz medija nije fotografirao kako u Bruxellesu uglavnom na posao idem pješice ili gradskim prijevozom, iako imam pravo na službeni prijevoz, kao što su nedavno fotografirali austrijskog predsjednika u bečkom metrou. Uvijek uz sebe imam barem jednu sklopivu vrećicu (plastičnu) za višekratnu uporabu, jedna me vjerno služi već punih osam godina i zajedno smo proputovali puno kilometara po svijetu. Najstarija platnena iz davne 1994. godine mi još uvijek vjerno služi u kupovini na placu. Ali, ostale svakodnevne ekološke navike ću za sada ostaviti skrivene do obećanih kolumni.
mZ: Kada pričamo o korištenju plastike u svakodnevnom životu, koje prijedloge biste dali svima, kako početi, koji su prvi koraci koje možemo napraviti kako bi reducirali upotrebu plastike?
Za početak uzmite malo vremena i počnite proučavati sadržaj svog razvrstanog plastičnog otpada. Tu ćete odmah uočiti gdje su vaše prilike i gdje možete napraviti prve i vidljive pomake u smanjenju korištenja plastike.
Zasigurno, prvi korak je da se sjetimo ponijeti vrećice ili košare kad idemo u dnevnu ili tjednu kupovinu namirnica te da se na tržnici ili u dućanu zahvalimo na besplatnim plastičnim vrećicama. Na poslu nemojte uzimati plastičnu čašu za vodu ili drugi napitak iz automata, nego ponesite svoju staklenu ili keramičku čašu.
Malo proučite predmete kojima ste okruženi i sigurno ćete naći barem nekoliko njih koji su proizvedeni iz plastike, a zapravo postoje predmeti iste namjene izrađeni iz drugih materijala. Možda na kraju počnete mijenjati svoj životni stil jer nam nametnuti ubrzani ritam života stvara neke navike koje bespogovorno prihvaćamo iz komocije, a koje dugoročno negativno utječu na naš okoliš.
Gradovi uzori nam trebaju biti Copenhagen, Stockholm i Vancouver
mZ: Koji su vas ekološki primjeri iz svijeta najviše inspirirali i postoji li neki grad, država, osoba koja je Vaš osobni eko junak ili uzor i zašto?
Nekoliko gradova u svijetu me oduševilo na koji način planiraju svoj dugoročni razvoj i to ne samo definirajući ciljeve koje žele postići u 2020. ili sad, već 2030. pa čak i 2050. godine, nego provode konkretne mjere i napredak se može primijetiti pri svakom sljedećem dolasku u grad. To je osobina na kojoj “pada” većina gradova u Europskoj uniji (iznimke su Copenhagen i Stockholm), jer pored svih napisanih dobrih želja, potpisanih konvencija gradonačelnika, strateških planova za mjere energetske učinkovitosti, izostaje potpuna provedba.
I što je možda najvažnije, građani u tim gradovima aktivno sudjeluju u definiranju ciljeva, a provođenje mjera je transparentno glede trošenja javnog novca, nešto što u hrvatskim uvjetima zvuči kao znanstvena fantastika.
Ipak, izdvojit ću Vancouver – moj favorit, Britanska Kolumbija, Kanada. Posljednji put sam u Vancouveru bio u svibnju 2018. kao član delegacije Europskog parlamenta.
Vancouver je poznat po tome što je 2011. godine usvojio Green City action plan (GCAP) s konkretnih 10 mjera, te je 2016. godine proglašen trećim “najzelenijim” gradom u svijetu nakon Copenhagena i Stockholma.
Međutim, njihova ambicija još je veća, pa je 2018. godine gradsko vijeće usvojilo Zero Waste 2040 Strategy (samo se prisjetite kako se kod nas, ali i u ostatku EU ismijavaju s pojmom zero waste).
Neboder od drveta u kampusu UBC.
Navest ću samo neke od mjera te strategije: zabrana plastične ambalaže za jednokratnu uporabu do 2021. godine, zabrana plastičnih slamki, ambalaže od stiropora za hranu i vrećica za jednokratnu upotrebu od sredine 2019. godine.
A mi smo tek u procesu donošenja Direktive EU kojom se samo dio tih mjera treba prenijeti u nacionalno zakonodavstvo svake države članice s mjerljivim rezultatima do 2025. godine.
Poznato sveučilište UBC (University of British Columbia) u Vancouveru nije samo rasadnik znanja o “zelenim” tehnologijama, nego je u svom kampusu izgradilo najviši neboder na svijetu (53 m), koji je izgrađen od drveta i u kojem je smješteno 400 studenata. Drvo kao građevinski materijal se promovira kao rješenje za učinkovito hvatanje i dugoročno pohranjivanje ugljikovog dioksida. Naravno, još me jedna država inspirirala, i dvije osobe koje su mi uzori, ali to ću ostaviti skriveno za buduće kolumne.
mZ: Smatrate li da je važno djecu od malih nogu učiti ekološkoj odgovornosti? Imamo li moć u svojim rukama?
Nekad smo ismijavali parolu da svijet ostaje na mladima, ali ako njih ne odgojimo da budu ekološki odgovorni, naša odgovornost će biti veća nego njihova da pokušaju ispraviti naše greške, ako to uopće bude moguće u razmjerima ljudskog poimanja vremena. Nisam imao vremena posvetiti se proučavanju novih kurikuluma u našem obrazovnom sustavu, ali mi se čini da se obrazovanje djece o važnosti zaštite okoliša, a to podrazumijeva i odgovorno ponašanje i poštivanje hijerarhije gospodarenja otpadom, obnovljive izvore energije, energetske učinkovitost, zdravu hranu i čistu vodu provodi samo u vrtićima i onda u daljnjem školovanju slabi.
Važno je usaditi takve navike djeci od malih nogu, ali ih moramo njegovati i nadograđivati kroz cijeli sustav obrazovanja i život. Tako na sveučilištima pronalazite kolegije koji pokrivaju važne teme iz okoliša i održivog razvoja kao marginalizirane u nastavnim programima, a u stvarnom životu svaki zahvat koji namjeravamo poduzeti u prostoru zahtjeva procjenu utjecaja na okoliš. To je europska stečevina, stečevina europskog prava, koju neopravdano marginaliziramo i niječemo u našem društvu. Tu je zapravo i korijen naših problema koje imamo danas u društvu kad se dotaknemo gospodarenja otpadom, i općenito... društva koje se voli uspoređivati s germanskim ili skandinavskim primjerima, ali samo nema snagu mijenjati se u tom smjeru. Dakle, klinci, na vama je da pokrenete (r)evoluciju u Hrvatskoj.
mZ: Uskoro počinjete pisati kolumnu za naš portal, veselite li se ovom izazovu u našoj Missiji bez plastike?
Velik je izazov i odgovornost sudjelovati u ovakvom pothvatu, jer zacrtani cilj Misije bez plastike zapravo znači promjenu u ponašanju pojedinca i društva. Poznato je kako već najava promjene kod ljudi izaziva osjećaje nesigurnosti, pa čak i straha. Nadajmo se stoga da će se kod naših građana umanjiti osjećaj nesigurnosti i straha, a naša misija postane njihova osobna misija.
