Powered by:
Istraživanje liječnika s klinike Mayo utvrdilo je kako je u 66% slučajeva drugo mišljenje dovelo do korekcije i uspostave prave dijagnoze. Čak 22% dijagnoza koje je postavio drugi specijalist bilo je u suprotnosti s onom prvog liječnika
U praksi i životu postoje primjeri u kojima je upravo traženje drugog mišljenja i konzultiranje više specijalista liječenje odvelo u nekom sasvim drugom smjeru i spasilo čovjeku život. Statistika koja je proizašla iz istraživanja koje su 2017. godine proveli liječnici klinike Mayo pokazala je kako je u 12% slučajeva inicijalna dijagnoza potvrđena, u 22% njih dijagnoza koju je postavio drugi specijalist bila je u suprotnosti sa zaključcima liječnika kojemu su se prvotno obratili, a u 66% slučajeva došlo je do korekcija i uspostave konačne dijagnoze.
Borba za zdravlje i život
Sonja iz Zagreba (49) ispričala nam je kako je nakon redovnog pregleda dojki ultrazvukom i punkcije tkiva nalaz bio negativan. Međutim, intuicija joj je govorila da nešto nije u redu te je potražila drugo mišljenje koje je, nažalost, potvrdilo njezine crne slutnje - imala je rak dojke. Sonja je svoju borbu pobijedila, no teško da bi do remisije došlo da nije vjerovala svojoj intuiciji.
Slično je iskustvo Ane iz Rijeke (42) koja nam je objasnila svoj slučaj. - Zbog 6 od 8 simptoma prvi je liječnik sumnjao na bolest jetre. Nakon pretraga, dijagnosticirao je autoimuni hepatitis, a da nije napravio biopsiju jetre kao zadnju potvrdu. Paralelno, nalaz TTG-a, koji insinuira probleme s glutenom, bio je standardno negativan. No sljedeći gastroenterolog napravio je biopsiju sluznice tankog crijeva i dijagnosticirao celijakiju u stadiju Marsh 2. Nakon držanja bezglutenske dijete jetreni nalazi spustili su se u normalu.
Silvija iz Karlovca (35), majka trogodišnjeg dječaka, ispričala nam je kako su od dijagnoze opistotonusa i danas često dijagnosticiranog distonog sindroma u novorođenčeta došli do potpuno zdravog dječaka.
- Prvo nas je iznenadila naša pedijatrica konstatacijom da dijete od dva mjeseca ne diže glavu nego da se izvija iz leđa te da se to zove opistotonus. Kao majka strašno sam se prepala jer uvijek želite da je vaše dijete zdravo. Uputila nas je fizijatru, koji nas je poslao fizioterapeutikinji na vježbe prema metodi Bobath. No tražili smo drugo mišljenje neuropedijatra i napravili ultrazvuk glave, koji je bio uredan. Na vježbe smo nastavili ići po preporuci, kako bi naš dječak usvojio pravilne pokrete i razvio motoriku, no naša nas je neuropedijatrica zapravo uvjerila da je naš dječak zdravo dijete te kako je njegov hipertonus dio individualnog razvoja svakog čovjeka, a ne patologija s kojom će dijete morati živjeti.
Kad potražiti drugo mišljenje?
Od neobične je važnosti imati povjerenje u stručnu osobu koja pruža zdravstvenu zaštitu jer je upravo kvalitetan odnos između liječnika i pacijenta ono što čini temelj za adekvatnu dijagnostiku i uspješno liječenje.
No u životu postoje situacije kad je više glava pametnije i kad mišljenje jednog stručnjaka možda i nije dovoljno da bi se razrješila zagonetka. Ponekad je pacijentu teško prihvatiti postavljenu dijagnozu ili jednostavno želi drugo mišljenje. I to je sasvim u redu jer svaki pacijent ima pravo na to, iako često pogrešno mislimo kako je to komplicirano i nedostupno.
Drugo mišljenje uobičajeno je potražiti pri kompliciranijim kirurškim zahvatima ili invazivnim terapijama gdje je cilj pronaći opciju liječenja koja će najmanje utjecati na kvalitetu života pojedinca, također i ako simptomi nakon liječenja i propisane terapije ne jenjavaju.
Također, suradnja više različitih specijalista česta je i pri dijagnosticiranju rijetkih bolesti, koje pogađaju do 8% Europljana, a kojih se otkrije oko 7 tisuća svake godine, tvrdi Američki informativni centar za rijetka i genetska oboljenja.
Kod onkoloških bolesnika, tražiti drugo ili treće mišljenje ustaljena je praksa jer ipak se radi o ozbiljnoj dijagnozi koja je životno ugrožavajuća te koja u potpunosti mijenja život oboljelih, ali i živote njihovih bližnjih. Od neobične je važnosti informirati se o svim mogućnostima liječenja, prognozi i tijeku bolesti te dobiti adekvatnu psiho-socijalnu pomoć. Uostalom, i liječnici su samo ljudi, i oni griješe, i njima je u interesu razmjenjivati znanja sa svojim kolegama kako bi uspjeli pomoći bolesniku.
Zdravlje nema cijenu, a u današnjem užurbanom načinu života često ne vodimo dovoljno brigu o našem psiho-fizičkom statusu. Zbog toga je od neobične važnosti zastati i osluhnuti što nam tijelo i um žele reći te s liječnikom kojemu nepobitno vjerujemo odlučiti o daljnjim koracima, ali i potražiti mišljenje drugog liječnika u slučajevima u kojima se pokaže potreba za tim.
