Dijagnoza raka dojke donosi strah, neizvjesnost i brojna pitanja, a svaka žena s bolešću se suočava na svoj način. Nekima najveću snagu daju obitelj i želja da dočekaju važne životne trenutke, dok druge utjehu pronalaze u razgovorima, humoru i ženama koje prolaze kroz slično iskustvo.
Javnozdravstveni projekt #PinkyPromiss ove godine obilježava devetu godišnjicu, a tim povodom posebnu pozornost posvećuje ženama koje se bore s rakom dojke ili su ga preboljele. Među nominiranim #PinkyPromiss heroinama su i Biserka Novosel, poznatija kao Biba, i Natalija Sertić, dvije žene različitih iskustava, ali sa zajedničkom porukom da dijagnoza ne mora zasjeniti sve ono lijepo što život još može donijeti.
Biba je rak dojke otkrila prije više od 20 godina, a danas uživa u vremenu sa svoje troje unučadi. Natalija je tijekom liječenja naučila koliko znače podrška, humor i povjerenje u sebe, ali i koliko je važno dobiti jasne informacije o bolesti.
Biserka Novosel rak dojke otkrila je zahvaljujući jednom zagrljaju
Bibina priča počinje u zimu 2003. godine, kada je kao odgojiteljica bila na zimovanju s vrtićkom djecom. Jedna djevojčica dobila je visoku temperaturu, a kada ju je Biba privila uz sebe kako bi je utješila, osjetila je snažnu bol u lijevoj dojci.
"Moja priča počinje 2003. godine, a započela je, zapravo jednim zagrljajem. Kao odgojiteljica bila sam na zimovanju s vrtićkom djecom. Jedna djevojčica, moja mala Anja, dobila je visoku temperaturu. Uzela sam je u naručje, čvrsto je privila na grudi da je utješim i u tom sam trenutku, osjetivši njezinu toplinu, osjetila i jaku, tupu bol u lijevoj dojci."
Odmah je znala da nešto nije u redu. Po povratku u Zagreb otišla je na punkciju, a nalaz je potvrdio karcinom dojke. Operacija je zakazana za 20. veljače, na rođendan njezine kćeri. "U glavi mi je bila samo jedna misao: Samo da sve dobro prođe i da mogu ponovno zagrliti svoju kćer na rođendan."
Ma nema veze, živa sam i grlim!
Prognoze nisu bile dobre. Unatoč strahu, najveće uporište pronašla je u povjerenju prema liječniku i želji za životom. "Prognoze stvarno nisu bile bajne, daleko od toga. Čekala me mastektomija lijeve dojke; pronađena su dva tumora, a bili su zahvaćeni i limfni čvorovi."
Posebno se sjeća prvih trenutaka nakon operacije
"Kad sam se probudila nakon operacije, zapitala sam se: „Što sad, gdje je moja dojka?” Ali onda bih u istom trenu sama sebi odgovorila: „Ma nema veze, živa sam i grlim!” Ta spoznaja da sam tu, da mogu voljeti i grliti svoje najdraže, bila je moja najveća snaga." Nakon operacije uslijedile su zahtjevne terapije. Osim fizičkih izazova, Biba se morala nositi i s reakcijama okoline. Neki članovi obitelji teško su prihvaćali dijagnozu i strahovali od najgoreg, ali upravo je to u njoj probudilo dodatni inat. "Stariji članovi moje obitelji u to su se vrijeme raka bojali više nego rata...
Slušala sam te teške uzdahe: „Nema joj pomoći, gotovo je, jadna djeca...” Biba nije željela dopustiti da je takve reakcije obeshrabre.
„Molim?! Pa neće on mene zaustaviti! Neću se s njim čak ni boriti… Samo ću ga pustiti da prođe kroz mene i ode.” Uz podršku supruga odlučila je napustiti posao odgojiteljice kako bi se posvetila oporavku. Ipak, ljubav prema djeci nije nestala. Počela je proučavati waldorfsku pedagogiju, baviti se uzgojem organske hrane i volontirati u udruzi za djecu s intelektualnim teškoćama. Promijenila je i prehrambene navike, što opisuje kao dio osobnog puta nakon dijagnoze.
"Moram dočekati svoje unuke!"
Liječenje je donijelo i druge promjene. Sa samo 45 godina Biba je ušla u prisilnu menopauzu, a suočila se i s valunzima i nesanicom. Kaže da joj je jedan od najvažnijih koraka bio prihvaćanje vlastitog tijela.
"Bilo je izazovnih dana, naravno, ali primijenila sam najvažniju lekciju: prihvatila sam svoje novo tijelo, pa i tu jednu dojku s kojom sam ostala. Doslovno bih zagrlila samu sebe i rekla: „Živa sam... a život je tako lijep!”" Optimizam joj je pomagao i tijekom najtežih trenutaka, a posebno ju je vodila jedna velika želja. "Znala sam da moram izdržati i imala sam jednu veliku, neprospavanu želju koja me gurala naprijed kroz sve krize: Moram dočekati svoje unuke!" Taj optimizam nije bio nikakva gluma ili neka rečenica koju sam si ponavljala… Odlučila sam da to bude moj izbor.”
Više od dva desetljeća poslije ta joj se želja ostvarila. Danas je baka troje unučadi, a sa suprugom slavi 45 godina braka. "Danas sa suzama radosnicama grlim i ljubim svoje troje unučadi! Grlim svoju kćer i sina koji su mi bili najveća snaga i podrška, i sa svojim voljenim suprugom slavim nevjerojatnih 45 godina braka!" „Slavim život i svaki novi dan u društvu svojih dragih Pinky prijateljica.”
Ženama koje se danas suočavaju s rakom dojke poručuje da ne zanemaruju svoje zdravlje i da ne zaborave koliko su važni podrška i povjerenje u liječnike. "Ženama koje prolaze kroz ovo često ponavljam: grlite same sebe. Slušajte svoje tijelo jer će vam ono samo reći kada nešto nije u redu, baš kao što je meni rekla moja mala Anja i onaj njezin topli zagrljaj. Imajte povjerenja u svoje liječnike, ne preskačite preventivne preglede i nikada ne zaboravite koliko je velika snaga u vama."
Natalija Sertić: "Od straha nisam čula što su mi liječnici govorili"
Natalija Sertić dobro se sjeća straha koji ju je obuzeo kada je doznala dijagnozu raka dojke. Kaže da joj je u tom trenutku najviše nedostajalo jasno objašnjenje bolesti i primjeri žena koje su uspješno prošle liječenje. "Prvo bi voljela da mi je rečeno da su pogriješili u dijagnozi ..." "Voljela bi da mi je netko u što jasnijem obliku objasnio tip dijagnosticiranog zloćudnog tumora i naveo dobre primjere ozdravljenja tog istog tipa."
Strah je bio toliko snažan da na liječničke konzilije nije odlazila sama
"Ja sam na konzilije vodila šogoricu sa mnom jer ja stvarno nisam ništa čula što su mi govorili jer sam bila nijema i gluha od straha. Ona bi mi kasnije prepričavala što su pričali."
Posebno su joj smetale reakcije ljudi koji su o dijagnozi govorili šapatom, sa sažaljenjem ili pretpostavkom da će ishod nužno biti loš. „Moje neko iskustvo kad netko dobije dijagnozu je da okolina onako ispod glasa šapuće: 'Znaš, ima rak... jadna... tko zna kako će to završiti... si čula da je prošli tjedan umro susjed od raka...' Za poludit su takva šuškanja.”
Natalija smatra da bi ženama koje se suočavaju s dijagnozom trebalo pružiti više jasnih informacija, ohrabrenja i pozitivnih primjera liječenja. Prisjeća se i koliko ju je obeshrabrilo kada je na internetu, tražeći informacije o mogućnostima liječenja raka, naišla na zastrašujuće formulacije koje nisu pružale potpunu sliku. Naglašava da kemoterapija može biti teška, ali da je neke pacijentice podnose lakše od drugih te da i najmanja pozitivna poruka može mnogo značiti osobi koja prolazi kroz liječenje.
Neki ljudi odnosili su se prema meni kao da sam zarazna
Natalija smatra da je ljudima koji prolaze liječenje najvažnije pokazati da nisu sami. Nisu joj trebala velika obećanja, nego smirenost, iskrenost i ljudi koji će biti prisutni kada ih zatreba.
"Značilo mi je da pokazuju smirenost, da kada mi obećaju da su tu za sve da je stvarno tako, da nazovu kad su obećali i da se ne boje pitati kako sam." Važno joj je bilo i da se razgovori ne svode isključivo na bolest, pretrage i terapije. Prisjeća se da su je neki ljudi izbjegavali i ponašali se prema njoj kao da je zarazna, zbog čega ih je odlučila udaljiti iz svojeg života. S druge strane, mnogo joj je značila podrška obitelji i žena koje je upoznala tijekom liječenja. Upravo su joj one pokazale koliko humor može pomoći u teškim trenucima. "Smijale smo se baš puno, nismo trošile puno vremena na brigu jer smo imale pametnijeg posla, pronaći najbolje u svakoj situaciji u kojoj smo se našle."
Genetsko testiranje donijelo je novu tešku odluku
Natalijino iskustvo s bolešću nije završilo nakon prvog liječenja. Godinama je tijekom pregleda upozoravala na slučajeve zloćudnih tumora u obitelji s očeve strane, ali kaže da je tek 2024. godine dobila uputnicu za genetsko testiranje. Rezultat je donio novu neizvjesnost i preporuku za preventivnu operaciju druge dojke.
"U toj sam fazi bila ljuta i osjećala sam se kao u vakuumu kao kada sam dobila dijagnozu. Jer sam znala da će preporuka biti da napravim i mastektomiju lijeve dojke koju sam tražila odmah na početku, ali nije bilo genetskog testa tada koji bi bio temelj za to."
Pokušala je situaciju sagledati drukčije i usredotočiti se na činjenicu da je liječenje tumora već bilo iza nje. "No tada sam sebi pokušala objasniti pozitivan moment „ok, da sam napravila genetsko testiranje odmah 2019. rezultat bi bio isti. Znači ja sam sa tumorom završila i ovo je preventivna operacija koja mi nosi mir.” I ja o tome stvarno ne razmišljam više jer ja sam zdrava."
Natalija danas potiče žene koje imaju obiteljsku povijest raka da s liječnicima razgovaraju o potrebi za genetskim savjetovanjem i testiranjem. Važno je naglasiti da se pri procjeni nasljednog rizika uzimaju u obzir slučajevi raka i s majčine i s očeve strane obitelji, a odluka o testiranju ovisi o individualnim okolnostima.
Naučila sam biti zahvalna i reći to naglas
Iako joj je bolest donijela teška iskustva, Natalija kaže da je tijekom godina otkrila i neke nove strane sebe. Postala je otvorenija, strpljivija i spremnija prihvatiti stvari kojima se nekada smijala. "Naučila sam biti radoznalija, otvorenija u komunikaciji, naučila sam meditirati, a nekad sam se smijala tome. Naučila sam biti zahvalna i reći to naglas. Naučila sam imati strpljenja, a mislila sam da ga nemam ni grama. Naučila sam da toliko toga još imam prilike za naučiti".
Ženama koje su tek dobile dijagnozu savjetuje da ne uspoređuju svoju bolest s tuđim iskustvima na internetu i da si dopuste pokazati emocije. "Ne guglajte tuđe priče i ne donosite same zaključke o dijagnozi jer ničija priča nije identična. Ako vam se plače samo naprijed! I tu emociju treba odraditi, ali neka ne bude primarna. Imajte povjerenje u sebe i držite radost u prvom planu uvijek."
