Mlada Priya Raj ispričala je za Women's Health svoj put do dijagnoze zbog koje je ostala bez jajnika. Kako navodi, mjesecima je liječnici nisu shvaćali ozbiljno te su njezin problem pripisali probavnim smetnjama i upali urinarnog trakta. Sve se promijenilo kada je naišla na ginekologinju koja ju je poslušala.
U listopadu 2019. sam imala 23 godine i radila sam puno radno vrijeme kao savjetnica za klijente u financijskoj industriji i vodila svoje poslove. Ja sam osobni kupac i imam tvrtku za prodaju naočala, pa bi moji dani obično bili ispunjeni od početka do kraja. Jednog dana počela sam osjećati tupu bol u donjem dijelu trbuha, kao da će mi početi menstruacija. Tijekom sljedeća dva tjedna bol je počela jačati, sve dok se jedne noći nisam probudila u tri ujutro s neizdrživom boli koja se širila od donjeg desnog dijela trbuha, preko bokova i leđa, niz desnu nogu. Zbog mojeg hektičnog načina života, postala sam brzo nervozna i preplavljena emocijama zbog ove boli koja bi me mogla onesposobit te sam potražila pomoć svog liječnika.
Kada sam u listopadu otišla liječniku obiteljske medicine za pomoć, rekao mi je da imam zatvor, unatoč činjenici da sam imala redovitu stolicu. Znajući ovo, bila sam malo skeptična, ali budući da je to osoba koja je godinama prakticirala medicinu, pretpostavila sam da zna o čemu govori.
Drugi put kad sam posjetila liječnika i dalje je tvrdio da vjerojatno imam samo problema sa stolicom i propisao je laksativ te lijekove protiv bolova bez recepta. Slijedila sam njegove upute, ali to nije ni blizu ublažilo bol koju sam osjećala. Zato sam ga nazvala kako bih se ponovno naručila na pregled. To je dovelo do niza od oko osam termina tijekom kojih me liječnik testirao na crijevne parazite, celijakiju, upalnu bolest crijeva, bubrežne kamence i niz drugih sumnjivih zdravstvenih stanja.
U prosincu 2019., bez naznake dijagnoze, bila sam iscrpljena i frustrirana
Ponekad je bol bila toliko jaka da nisam mogla spavati ili jesti danima, što nije idealna situacija kada imate mnogo posla i vodite tvrtku. Čak i ispijanje vode mi je izazivalo mučninu. Pokušavajući ublažiti bol, toliko često sam stavljala boce s vrućom vodom na donji dio trbuha da su mi se na koži počeli stvarati plikovi zbog prekomjerne izloženosti toplini. Potpuno bez ideje zašto se bol javlja, naposljetku sam upućena u lokalnu bolnicu.
Tamo me liječnik pregledao te mi je pregledao trbuh. Pitao me da ocijenim bol na skali od jedan do deset, a ja sam mu rekla da je osam, pretpostavljajući da se uvijek može pogoršati. U odgovoru na to, primijetio je da ne "vrištim od boli", kao da moja bol nije tako loša kao što sam sugerirala. Nisam ni reagirala na to. Osjećala sam se poraženo, kao da se borim u bitci koja je već izgubljena, a ljudi koji su se trebali boriti za mene, moji liječnici, nisu pomagali. Nakon testa urina, liječnik mi je rekao da sumnja da imam infekciju urinarnog trakta (iako me nije peklo kada sam mokrila), pa mi je dao antibiotike i poslao me kući.
Dva tjedna kasnije, bolovi su se vratili
Bol bi dolazila u valovima koji su trajali oko tri dana svakih nekoliko tjedana. Iako je bol bila nepodnošljiva, u ovom trenutku sam se skoro navikla na nju. Sjećam se da sam pomislila da će se ova ponavljajuća bol nastaviti do kraja života, da više nikada neću imati "normalan" život. Ponekad sam se čak i bojala napustiti kuću, znajući da bol može iznenada napasti i onesposobiti me. U travnju 2020. više nisam mogla izdržati. Primljena sam u bolnicu usred pandemije. Prošlo je pola godine života s teškim bolovima u trbuhu i dosegla sam svoju granicu. Kao što možete zamisliti, tenzije su bile izrazito visoke.
Kada su me majka i brat dovezli do bolnice, morali su me samo ostaviti. Osoblje s maskama me pitalo zašto sam došla i da li je netko u automobilu ili kod kuće imao simptome novog koronavirusa. Naredili su mi da uđem u bolnicu sama i bila sam jedina osoba u odjelu za hitne slučajeve osim recepcionerke. Nakon što sam primljena, obavili su uobičajen pregled vitalnih funkcija, a ginekologinja mi je obavila pregled zdjelice i ultrazvuk. Snimke su otkrile da imam dvije cista na jajnicima, odnosno tekućinom ispunjene mjehuriće, jedan na lijevom i jedan na desnom jajniku.
Ginekologinja je napokon otkrila o čemu se radi
Nažalost, nije bilo konkretnog razloga zašto sam dobila ciste na jajnicima, neke žene ih jednostavno razvijaju. Dok mnoge žene mogu uzimati analgetike i pratiti situaciju dok njihove ciste ne nestanu, cista na mom desnom jajniku je uzrokovala uvijanje (poznato kao torzija jajnika). Kada se to dogodi, opskrba krvlju jajniku je prekinuta što može dovesti do odumiranja jajnika.
U tom trenutku, bol je bila neizdrživa i nisam namjeravala otići kući bez rješenja. Rečeno mi je da neće moći zakazati operaciju za uklanjanje cista zbog pandemije jer se nisam smatrala prioritetnim slučajem. Prvi put sam zaplakala pred svojim liječnicima i molila za neku vrstu olakšanja boli. Iskreno, vjerujem da su tada prvi put uistinu shvatili koliko je velik moj problem. Dali su mi injekciju morfija.
Nakon prvog dana provedenog u bolnici osjećala sam se kao da se oporavljam, pa su moji liječnici razgovarali sa mnom o otpuštanju iz bolnice. Međutim, sljedeći dan došao je novi val boli. Dali su mi više morfija. Trećeg dana u bolnici, jedna liječnica mi je rekla da pokušava pronaći nekoga tko će izvršiti operaciju jer se nije osjećala ugodno poslati me kući u stanju u kojem jesam. Ne mogu ni opisati olakšanje koje sam tada osjetila. Zauvijek sam zahvalna toj doktorici.
Dan kasnije su me odveli na operaciju. Kirurg je otkrio da mi se desni jajnik potpuno okrenuo i da je odumro. Cista je u potpunosti obuhvatila jajnik, pa su morali ukloniti jajnik i jajovod koji je bio povezan s njim. Manja cista na lijevom jajniku je također uklonjena.
Kada me ljudi pitaju kako se osjećam nakon ove situacije, uvijek kažem da je fizički oporavak samo polovica priče
Imam 23 godine i samo jedan jajnik. To nije kraj svijeta, ali ne mogu ne razmišljati o tome hoću li imati problema ako odlučim imati djecu za 10 godina? Također se bojim da će se bol jednog dana vratiti i da opet nitko neće vjerovati da je stvarna.
Ponekad se kao mlada žena osjećam kao da me ljudi ne shvaćaju ozbiljno, a ovo nije bilo drugačije. Iako volim svoj posao u financijama, postoje trenuci kada drugi gledaju u mene i čini se da u sebi kažu: "Zar stvarno zna o čemu govori?" ili "Koliko ima godina?". Ne bih se trebala boriti s time ni na jednom mjestu, a posebno ne u ordinaciji liječnika. Ipak, kada sam izrazila da imam medicinski problem, osjećala sam se osuđeno ili ignorirano nekoliko puta tijekom ovog kriznog razdoblja.
Želim da druge žene znaju koliko je važno vjerovati svojim instinktima i stajati iza svojih zahtjeva. Ne bojte se naglasiti liječnicima koliko su ozbiljni vaši simptomi. Tek kada sam počela plakati i pokazivati svoju frustraciju i bol, liječnici su shvatili da moraju nešto učiniti za mene. Do trenutka kada sam završila u bolnici, više se nisam mogla boriti za sebe. Bila sam preumorna. Sretna sam što sam pronašla liječnicu koja se borila za mene.
Izvor: Women's Health
