Često se može čuti da su svi ljudi pomalo neurotični, a točnost ove tvrdnje je uglavnom vezana uz nemogućnost da osoba na idealan način razriješi sve svoje unutarnje konflikte. Povodom Međunarodnog dana mentalnog zdravlja koji se obilježava 10. listopada, psihijatri Dubravko Kužina i Ivan Otić objasnili su što je neuroza i zašto nastaje
Niz simptoma, jedna dijagnoza
Iako podjela psihičkih poremećaja na neuroze i psihoze u današnje vrijeme nije sasvim prikladna, ugrubo se može reći da su neuroze blaži oblik psihičkih poremećaja koje su rezultat unutarpsihičkih konflikata osobe koji dovode do niza simptoma i stanja karakterističnih za neurotsku ličnost. Ivan Otić, dr. spec. psihijatar kaže da se u današnjim suvremenim klasifikacijama psihičkih poremećaja, neurotski poremećaji klasificiraju zajedno sa somatoformnim poremećajima (okosnicu somatoformnog poremećaja predstavljaju ponovljene, višestruke tjelesne tegobe zbog kojih se traži pomoć liječnika, ali koje nemaju vidljivog tjelesnog uzroka, npr. hipohondrija) i poremećajima izazvanih stresom (MKB10 klasifikacija duševnih bolesti). Neki od poremećaja koji se svrstavaju u tu skupinu su:
- Fobični anksiozni poremećaji (agorafobija, socijalna fobija, specifična-izolirana fobija)
- Anksiozni poremećaji (panični poremećaj, anksiozni generalizirani poremećaj, mješoviti anksiozno-depresivni poremećaj, anksiozni poremećaj nespecifičan)
- Opsesivno - kompulzivni poremećaj
- Reakcija na teški stres i poremećaj prilagođavanja (akutna reakcija na stres, PTSP, poremećaj prilagođavanja)
Izraz neuroza je zastario i neznanstven je
"Dok sam još studirao naziv neuroza je već bio zastario. Psihijatri starije generacije, uglavnom oni koji se bave Freudovom psihodinamskom psihoterapijom, pod neurozama su smatrali 'blaže' duševne poremećaje, a pod psihozama teže za koje su mislili da se ne mogu liječiti psihoterapijom. Već desetljećima i ICD 10 (od UN-a, tj. Svjetske zdravstvene priznate klasifikacije bolesti, pa i psihijatrijskih bolesti) ne priznaje neuroze kao dijagnozu, a o DSM-u (klasifikaciji Američkog udruženja psihijatara) da i ne govorim", objasnio je Dubravko Kužina, dr. spec. psihijatar iz Poliklinike za psihijatriju Pet Plus i rekao da su pod imenom 'neuroza' bili uključeni i mnogi različiti duševni poremećaji - blaži poremećaji raspoloženja, neki anksiozni poremećaji i poremećaji osobnosti:
"Svi se ti poremećaji smatraju lakšima (što ne znači da su lagani onima koji ih imaju) i stvarno to u većini slučajeva i jesu u usporedbi sa psihozama (kod kojih su oštećene više moždane funkcije). No, to je lako napisati ili reći, ali ne mora uvijek tako biti za svakog oboljelog jer i 'neurotski' poremećaji mogu jako negativno utjecati na funkcioniranje u obitelji, u društvu ili na radnom mjestu."
Kako prepoznati neurozu?
Kao i kod gotovo svih bolesti, tako i kod psihičkih poremećaja postoji vrlo širok raspon oštećenja, a time i težine poremećaja. Dakle i 'neuroza' može biti blaga i jedva ometati svakodnevno funkcioniranje, a može biti i vrlo teška i znatno remetiti svakodnevicu. Dubravko Kužina kaže da se kod 'neuroze' radi o nizu različitih poremećaja te da ne postoje jasni znakovi neuroze, pa niti ponašanja koji bi ukazivali na neurozu:
"Iako ne postoje 'tipični' znakovi koji bi upućivali na neurozu, osobi koja ima poremećaj i ljudima koji je okružuju jasno je da nešto nije u redu. Budući da se radi o različitim poremećajima i liječenja su različita. Pacijenti se mogu liječiti lijekovima, a i raznim tehnikama i terapijama (psihoanalitičkim, kognitivno-bihevioralnim i drugim terapijskim tehnikama). No, tu vrijedi pravilo - nijedna tehnika nije za sve poremećaje niti za sve ljude i bitno je prilagoditi tehniku pacijentu. Rezultati ovise i o tome koliko klijent ulaže u 'borbu' sa svojim problemom. U većini slučajeva rezultati su ipak takvi da dolazi do znatnog poboljšanja."
Načini liječenja
Psihotični poremećaji (za razliku od neurotskih) redovito zahtijevaju medikamentozni pristup u liječenju. "U današnje vrijeme suvremena psihofarmakološka terapija uspješno reducira i povremeno potpuno otklanja simptome psihotičnog oboljenja i omogućava pacijentima kvalitetan i ispunjen život (što je do prije nekoliko desetljeća bilo gotovo nemoguće)", objasnio je Otić i nastavio:
"Za razliku od psihotičnih poremećaja, kod neurotskih je poremećaja često u prvom planu psihoterapijski pristup u liječenju simptoma, tj. pokušaj ublažavanja psihičkog konflikta unutar osobe (analitičke terapije ) ili kognitivno-bihevioralni pristup kojima se simptomi također ublažavaju ili ih pacijent nauči nadvladati. Medikamentozni je pristup također vrlo bitan u ublažavanju simptoma neurotskih pacijenata, a idealno bi liječenje obuhvaćalo i jedan i drugi pristup, tj. kombinaciju psihoterapije i medikamentozne terapije."
Samo Freudovi sljedbenici misle da znaju uzrok
Dr. Kužina kaže da se sa znanstvenog stanovišta ne zna kako nastaju neuroze i da ima puno hipoteza: "Neke od pretpostavki su manje, a neke više plauzibilne. Samo Freudovi sljedbenici misle da znaju kako nastaju neuroze, dok ostali znaju da ni oni ne znaju, već da su u zabludi misleći da znaju. Zato sam i rekao da tehnike liječenja treba prilagoditi klijentu. Svi putevi vode u Rim, ali nije svaki put za svakog onaj pravi. Zato smatram da nije dobro biti uvjeren da je samo jedna tehnika ispravna i da treba uporno inzistirati i na svima primjenjivati samo onu tehniku koju si naučio. To je najbolji način da većini pacijenata odmogneš, a samo manjini pomogneš."
Jesmo li svi neurotični?
Danas je popularno reći da većina ljudi neurotična u većoj ili manjoj mjeri. Doktor Otić je o tome rekao: "Da je veliki broj ljudi više ili manje neurotski strukturiran je samo djelomično istinito. Točnost ove tvrdnje je uglavnom vezana uz nemogućnost da osoba na idealni način razriješi sve svoje 'unutarnje konflikte', a s druge strane za postavljenje dijagnoze nekih od neurotskih poremećaja ipak trebaju biti zadovoljeni jasni kriteriji iz međunarodnih klasifikacija bolesti.
Neurotski poremećaji mogu dovesti do određenog stupnja disfunkcionalnosti osobe (radne, socijalne, obiteljske), često u kontekstu određenih vanjskih okolnosti (nepovoljnih), a povoljnije okolnosti mogu smanjiti neurotske smetnje (npr. opsesivna osoba može zbog velikog obujma posla intenzivirati svoje neurotske smetnje jer nije u stanju na '(pre)pedantan' način adekvatno, po svojim kriterijima ispuniti sve poslovne zahtjeve)." Otić kaže da je u obiteljskom, ali i poslovnom okruženju važno prepoznati (kod drugih i kod sebe) pojavu ili intenziviranje psihičkih tegoba koje bi se mogle ubrojiti u skupinu neurotskih jer u današnje vrijeme postoje uspješne metode liječenja i savjetovanja čiji je konačni učinak boljitak psihičkog stanja pojedinca koji može dovesti do bolje funkcionalnosti na svim životnim nivoima.
