Uvijek je dobro prisjetiti se da nam bolest ponekad donese – pored sveg crnog i lošeg – nešto lijepo i važno zbog čega naučimo jednu novu životnu lekciju...
"Mislim da se nikome, bez obzira na to u kojoj mu se dobi dijagnosticira rak, ne smije dogoditi da mu otkažu operaciju. A upravo to se dogodilo meni 2016. godine", započinje svoju priču Goranka Perc, koja je prije te dijagnoze, od svoje 30. godine, odrađivala sve preventivne preglede, i to privatno, kako bi mogla prilagoditi vrijeme pregleda.
"Sve sam radila po udžbeniku. Za takve stvari sam uvijek našla vremena i novaca. Nisam si možda kupila par tenisica koje su mi se sviđale, nego sam platila pregled."
Goranka nikad – do tad – nije bila na bolovanju, a najednom se našla u situaciji da joj sustav koji plaća otkaže operaciju na licu mjesta.
"Sve je to jako utjecalo ne samo na mene nego i na supruga i roditelje. I dan danas nakon 10 godina mi je mučno sjetiti se te situacije", kaže Goranka koja je tada imala 43 godine, a operaciju joj je na kraju platio poslodavac koji se sam ponudio i sve organizirao. "Bit ću mu vječno zahvalna. No pitam se što je sa svim onim ženama koje nisu imale potporu poslodavca?!"
Upravo se zato što je željela da se stvari promijene pridružila Udruzi Nismo same, u kojoj danas itekako aktivno sudjeluje, a zato je i naša #PinkyPromiss heroina.
"Nekako sam osjećala da mi ne preostaje ništa drugo nego ići dalje. Sin je taman krenuo u drugi razred osnovne škole i znala sam da i dalje želim biti tu za njega", prisjeća se Goranka, te kaže ono što mnoge žene shvate upravo u ovakvim situacijama: "Željela sam biti dobro prvenstveno zbog sebe jer jedino tako sam mogla biti tu za obitelj."
Kroz svoje je liječenje imala, kaže, veliku potporu obitelji i prijatelja, a i dalje su svi tu za nju, i dalje je vesele druženja, putovanja i svaki trenutak proveden s obitelji, ali posebno mjesto zauzima druženje s prijateljicama koje je stekla nakon dijagnoze.
"S vremenom shvatite da ne može sve biti kao prije. Dijagnoza vas na neki način obilježi", ne dvoumi se Goranka koja veliku motivaciju pronalazi u Udruzi. "I dalje volim misliti da sam kotačić koji će pomoći da se dese promjene u društvu kad govorimo o raku."
Ne čudi, stoga, da je Goranka dobila – volonterskog Oskara, najvažniju nagradu za volontiranje, što joj se i dalje čini potpuno nestvarnim.
"To mi je uistinu veliko priznanje. Bila sam sretna a u isto vrijeme mi je bilo i neugodno jer sam sigurna da ima još jako puno ljudi koji rade za dobrobit drugih, a da to nitko ne prepozna", kaže Goranka, koja će to slikovito ovako objasniti: "Svu moju ljutnju i očaj trudila sam se pretočiti u nešto dobro i željela sam pomoći drugima."
Nakon nekoliko godina volontiranja, Goranka se odlučila u potpunosti posvetiti radu udruge jer je osjetila da je upravo to njen poziv, pa danas s razlogom kaže:
"Bolest ponekad donese prelijepe stvari i ne treba sve gledati crno. Trebamo barem pokušati iz teških situacija izvući ono najbolje. Da se nisam razboljela ne bih nikada upoznala sve te divne žene i ne bi se rodila prekrasna prijateljstva na kojima ću uvijek biti zahvalna."
Upravo je bolest promijenila jednu važnu stvar kod nje, kaže Goranka, a to je da je prestala odgađati stvari koje želi napraviti. Tako nije odgodila – Camino o kojem je maštala otkako je pogledala film "Put". Za one koji možda još ne znaju, Camino je mreža hodočasničkih ruta koje vode prema svetištu apostola Jakova u Santiagu de Composteli u Španjolskoj. Osim supruga koji je joj je bio velika podrška u svemu, Ivana, Renata, Irena i Ljiljana iz udruge inspirirale su je na to da krene na Camino koji nikad neće zaboraviti.
"To je najljepši dar koji sam si poklonila. Upoznala sam stotine ljudi, vidjela sam 30 izlazaka sunca, tisuće osmijeha i energija je bila jednostavno neopisiva", opisuje Goranka svoj doživljaj koji je, uz pomoć Ivane, dijelila i na Facebook stranici udruge u obliku svakodnevnih crtica, pa je imala i veliku virtualnu podršku. "Ništa mi nije bilo teško, veselila sam se svakom sljedećem danu i jedva sam čekala da svako jutro krenem dalje. Camino je nešto što nikada neću zaboraviti i svaki put kad pomislim na to putovanje obuzme me nevjerojatna sreća i zahvalnost."
Dok je borba s bolesti iza nje, Goranka danas vodi malo drukčiju borbu. Lijekovi koji su je izliječili, "donijeli" su joj neke druge posljedice, a među njima joj najviše poteškoća trenutno stvara osteoporoza, koja ju u nekim stvarima ograničava, ali ju istovremeno "tjera" da više radi na sebi.
"Mislim da nema osobe koja je preboljela rak a da nema neke posljedice", kaže Goranka koja i dalje voli hodati i s prijateljima i prijateljicama često ode na Sljeme. "Velika je stigma i dalje među ljudima jer kad nas vide sretne i uređene često zaborave s čim se svakodnevno borimo. Nitko od nas ne želi isticati, razmišljati i stalno govoriti što nam je i kako nam je."
Neke bitke vode same sa sobom, neke s obitelji, a neke s prijateljima – i sve su jednako važne.
"Ne jedanput mi je prijateljica Maja skidala majicu na Sljemenu da se presvučem jer nisam mogla dići ruke", kaže Goranka, ističući da joj je bitno da oni najbliži znaju i da su uz nju kad joj treba, a ostali... "A ostalima poručujem da ako nemaju riječi podrške i razumijevanja, bolje da ništa niti ne govore. Osude nikome od nas ne trebaju i svima njima želim da nikada ne osjete kako je to i da ne moraju prolaziti ono što prolazimo mi."
