Barem od nastanka Instagrama, ali zapravo od nastanka kazališta u antici, znamo da se ljudi mogu izvrsno pretvarati.
Influencerica, na primjer, koju vidimo kako samopouzdano predstavlja stilski izgled u tipičnoj Insta pozi s izbočenim nogama, malo ispupčenom stražnjicom, smiješkom i filtriranjem, vjerojatno nedjeljom sjedi na kauču u trenirci, a možda nije ni približno samouvjerena i sretna kakvom se pretvara.
Ali, ne pretvaraju se samo influenceri i glumci. Zapravo, svi nosimo različite maske (ne samo za vrijeme pandemije) - ponekad i ne shvaćajući.
Tri lica u japanskoj kulturi
U Japanu su ljudi očito temeljno toga svjesni, jer tamo se kaže da svaka osoba ima tri lica: jedno koje se prikazuje svijetu, jedno koje mogu vidjeti bliski prijatelji i članovi obitelji, a treće koje se otkriva tek kad si sama. I barem kao gruba klasifikacija, to ima puno smisla.
Lice koje, primjerice, pokazujemo „svijetu“, mora se činiti što kompetentnijim i neranjivim jer teoretski ga može vidjeti netko tko želi da učinimo nešto loše i iskoristio bi naše slabosti ili bolne točke. Istovremeno bi trebalo izgledati kao prijateljsko i pobuditi suosjećanje, jer tek tada će se drugi prema nama ponašati uglavnom lijepo, a to je vrlo važno ako se ne želimo stalno boriti protiv lošeg raspoloženja ...
Bliskim prijateljima i obitelji možemo i trebali bismo pokazati potpuno različite strane sebe od svijeta: s njima dijelimo svoje tajne, osjećaje, sumnje, brige, trenutke sreće, govorimo im svoje iskreno mišljenje, čak i ako nije baš politički korektno. Sve to stvara bliskost, povjerenje i intimnost među nama te tako razlikuje naše dugotrajne veze od prolaznih slučajnih ili svrhovitih veza, poput onih s nepoznatim osobama, nadređenima ili kolegama (premda postoje, naravno, timovi u kojima je veza već prijateljska).
Ali, najbližim osobama obično ne pokazujemo lice koje nosimo kad smo sami. Kad ne moramo ili ne želimo biti ni prema kome obzirni, a ništa što radimo nema utjecaja na druge. Naše usamljeno lice duboko je sebično, ali to je u redu - zato što su nam potrebni trenuci kada brinemo samo o sebi i zato što nikome ne nanosimo štetu. Na našem „solo licu“ se misli, raspoloženja, sumnje, osjećaji i slično izražavaju još više nefiltrirano i intenzivnije nego na drugim licima, jer čak i ako plačemo pred svojom prijateljicom i vjerujemo joj gotovo sve - svaka osoba ima misli i strane u sebi, koje nikome ne otkriva. I sve je to sasvim u redu.
Prijateljice
Adaptacija je ljudska
Neki ljudi razumiju da pojam autentičan znači da je vjeran sebi i da stoji sam uz sebe, da je dosljedan svojim vrijednostima. Ali, ne samo da su ljudi složeni i raznoliki, nego je i život takav. Različite situacije i svrhe zahtijevaju različita lica. Lingvisti su prije više desetljeća primijetili da različito govorimo u različitim kontekstima, a to se naziva „code switching“ („zamjena koda“): u intervjuu za posao se (nadamo se) izražavamo drugačije nego na kavi s najboljom frendicom. Ovo je prirodno, ljudsko i primjereno ponašanje; sve drugo bilo bi krajnje čudno. A potpuno isto vrijedi i za naša tri lica. U našoj je prirodi da se mijenjamo i prilagođavamo - važno je samo da se prepoznajemo sa svakom maskom.
Žena razmišlja
Međutim, kakva je dobrobit zapravo u tome da smo svjesni ova tri lica, jer ih može biti i puno više (na primjer, imamo tri potpuno različita lica kad smo umorni i prezaposleni, nego na odmoru ili vikendu...): treba li nas to znanje učiniti sumnjičavijima? Ili hladnijima? Ili bismo možda zbog toga radije odlučili rjeđe brzo suditi o drugima - jer znamo samo jednu njihovu stranu, ali nikako ne sve? U svakom slučaju, sada se možemo opustiti, ako lice koje ujutro vidimo u ogledalu čak ni ne počne izgledati kao lice influencerice na Instagramu jer uspoređivanje njezina svjetskog lica s našim “sama sa sobom“ licem bilo bi poput usporedbe jabuke i avokada, potpuna besmislica.
