Opsesivno kompulzivni ili samo navika?

Gdje prestaju navike, a počinju prinudne radnje?

Navike su obrasci ponašanja i mišljenja koje svakodnevno, kontinuirano, svjesno ili nesvjesno, ponavljamo kreirajući svoju uspješnost ili neuspješnost. Kada odaberemo navike koje nas najčešće dovode do realizacije cilja, skloni smo ih učvrstiti i smatramo ih nekom vrstom "navika višeg reda". One postaju formule naše uspješnosti ili rutine, koje primjenjujemo znajući da "pale", dovodeći nas u zonu učinkovitosti, kreativnosti, duboke koncentracije i fokusa na zadatak.

Nerijetko ćemo vidjeti košarkaša koji, prije no što izvede slobodno bacanje, najprije tapka loptom više puta, uzme je u ruke, duboko udahne, zažmiri, silovito izdahne i otvori oči bacajući loptu u koš. Znamo za pjesnike kojima stihovi nadolaze kao bujica tek kada brzo hodaju, kao i za one, poput Victora Hugoa, koji je pisao nag. Zabrinut da će, u trenucima kada mu bude teško usredotočiti se na pisanje, jednostavno odustati i izaći iz kuće, zamolio je poslugu da sakriju odjeću i tako mu to onemoguće. Mnogi bi pomislili da je ovo bizaran ritual, ali može ga se promatrati i kao – odličan self management.

Radnje koje smanjuju anksioznost

Većina sportaša ima rituale za koje vjeruju da im donose sreću, pa od njih ne odstupaju. Jesu li to prinudne radnje? Rituali su ponašanja koja nemaju izravne veze s učinkovitošću, a imaju s praznovjerjem ili tzv. magijskim mišljenjem. Zajednički nazivnik sportskim ritualima i prinudnim radnjama, koje su dio patološkog spektra, jest uvjerenje da mogu uspostaviti kontrolu nad vanjskim faktorima, povećati količinu izvjesnosti samo ako učinim to i to ili se ponašam na taj i taj način. Michael Jordan je tijekom čitave karijere ispod dresa nosio svoje hlačice s fakulteta, a Tiger Woods je uvijek posljednjeg dana turnira nosio crvenu majicu. Ovakvo ritualno ponašanje dovodi do smanjenja tzv. natjecateljske anksioznosti, povećava se koncentracija, što će povećati šanse za postizanje dobre igre i rezultata. Ako je to slučaj, sportaš će vrlo lako donijeti odluku da se pridržava radnji kojima kontrolira što donekle kontrolirati može, a to je on sam. Čak i da je prinudna, ova radnja je podržavajuća,  a ne remeteća u odnosu na cilj, tj. nije maligna. Međutim, ako kažeš sebi da ne možeš zaspati dok ne oribaš pod u kuhinji, pa ga počneš laštiti u dva sata u noći i tako svaku večer, ovo ponašanje ne mora upropastiti život, ali će sigurno smanjiti tvoje uživanje u životu (o bračnom odnosu da i ne govorimo!).

Nadal je najdrastičniji primjer za izvođenje rituala u sportu

Postoji li objašnjenje zašto čovjek ponavlja iste radnje, čak i kad se uvjeri (u konkretnom slučaju izgubljen meč) da one ne jamče uspjeh? Priroda profesionalnog sporta takva je da se u samo jednoj stotinki sudbina sportaša može okrenuti naglavačke. U sekundi može postati najbolji na svijetu, ali i zadobiti ozljedu koja će definitivno okončati njegovu karijeru. Oni se, tijekom meča, ne bore samo za rezultat ili mjesto na rang-listi. U igri su njihovi dotadašnji životi, sva prethodna postignuća, svako odricanje, svaki radni sat ljudi za čiji su način života i karijeru svojom sportskom performansom odgovorni (klubovi, treneri, savjetnici, fizioterapeuti, psiholozi, obitelji...).

U ishod natjecanja utkana je, s jedne strane, golema odgovornost koju sportaš nosi na leđima kao breme, a s druge – vrlo, vrlo visoka razina neizvjesnosti. Bar 90 posto faktora je nemoguće kontrolirati (počevši od vremenskih uvjeta, preko toga je li sučeva žena u PMS-u, do roja pčela ili meteora koji ulete na teren – naime, ovo se stvarno dogodilo). U ovako stresnoj situaciji koja je potpuno neizvjesna (a sve karte su na stolu), ljudi su, jednostavno, skloni iracionalno razmišljati i nastojati učiniti sve, pa čak i voditi računa kojom nogom će zakoračiti na teren kako bi povećali šanse za dobar rezultat. U krajnjoj liniji, ništa me ne stoji da skakućem na jednoj nozi, uhvatim se za lijevo uho i držim šipke ako će to umilostiviti bogove dobre sreće. Nemoj zaboraviti, u svima nama i dalje živi pračovjek, koji je magijskim obredima i ritualima nastojao povećati kontrolu nad prirodom, jer je želio imati je na svojoj strani.

Liječi se terapijom, a u nekim slučajevima i lijekovima

A što ako nama to naše ponašanje uopće ne smeta, već smatramo da je simpatično? Ako je samo "blesavo a leđa nas više ne bole". U slučaju da osoba s kompulzivnim radnjama kojih se ne može sama riješiti pati i ako je anksiozna i depresivna – što je bilo kreator, bilo pratitelj prisilnih misli i radnji – odgovor je da, pod hitno. Bolje je podići lažnu uzbunu nego ne odreagirati. Opsesivnokompulzivni poremećaj (OKP) može se tretirati psihoterapijom, a ako se radi o težem obliku, treba uključiti psihijatra i medikamente.

Jesu li osobe s prisilnim radnjama svjesne da to što rade nema smisla?

Najčešće jesu, ali ne mogu a da ne naprave to za što vjeruju da će im donijeti olakšanje. Ovdje govorimo prije svega o ljudima koji imaju OKP. Veći zaplet je s opsesivnim mislima. Izvor emocionalne patnje je njihovo vjerovanje da će se ono loše o čemu misle i dogoditi. Dakle, to što im je palo na pamet na neki način će se opredmetiti u stvarnosti i postati ta stvarnost. Kada u ovo povjeruju, počnu se bojati i strepiti, a kompulzivnom radnjom nastoje smanjiti intenzitet osjećaja ili pak promijene ono što su predvidjeli da će se dogoditi. Primjer iz prakse: "ako se istuširam dva puta i skinem i obučem majicu sedam puta – neću pasti na ispitu." Laički gledano, neke prinudne radnje imaju smisla – provjeravanje jesmo li isključili štednjak, zaključali vrata, ostavljanje ključeva na istome mjestu. Na drugoj strani su one za koje ne postoji racionalno objašnjenje – tenisači često nastoje ne nagaziti liniju na terenu, slaganje bočica po određenom redu.

Stavlja li psihologija sve to "u isti koš"?

Ne, ne stavlja. Ako sam zaključala vrata ili isključila glačalo koje sam koristila, ali se toga ne sjećam jer sam, zaokupljena mislima o drugim stvarima, ovo napravila automatski, odgovorno je, a ne prinudno, provjeriti. Međutim, ako uopće nisam koristila glačalo prije no što sam krenula na more, pa se s pola puta vratim kako bih provjerila i uvjerila se da je isključeno, nešto nije u redu. Prisilne radnje ovog tipa su blokirajuće, otežavaju i u krajnjoj liniji usporavaju život. Jer ne radi se samo o glačalu. Najčešće, ljudi skloni kompulzijama imaju složene rituale, složen scenarij po kojemu se radnja mora odvijati na točno određen način ili točno određen broj puta. Oni ne vjeruju sebi da su zaista nešto napravili. Cilj ponovnog provjeravanja i ponavljanja jest da se uvjere kako je sve u redu, a posljedično da smanje uznemirenost i napetost koju im neizvjesnost stvara. Rituali koje prakticiraju sportaši mogu postupno prerasti u kompulzije. Beckham je priznao da se muči s OKP-om ilustrirajući primjerom – neparan broj bilo čega stvara mu nelagodu u tolikoj mjeri da, ako vidi u hladnjaku tri konzerve Coca-Cole, jednu mora baciti kako bi se smirio. Vjerojatno je slična situacija i s Nadalom, koji, ne samo da slaže bočice, nego one etiketama moraju biti okrenute prema liniji s koje izvodi servis.

Je li i molitva prije spavanja prinudna radnja?

Može li se, u krajnjoj liniji, i molitva prije spavanja ili prije početka utrke tretirati kao prinudna radnja ili je takav zaključak pretjeran?
Opet sve ovisi o cilju koji se radnjom želi postići, kao i o motivu za izvođenje. Molitva prije početka utrke može se ubrajati u rutinu koja pomaže natjecatelju da se pripremi i uvede u stanje mentalne pripravnosti i potpunog fokusa na trku. Zajednička molitva u ekipnim sportovima može biti, i često jest, dio namjerne strategije trenera. Funkcija je potaknuti timski duh i ujediniti igrače oko zajedničkog cilja. Dakle, više je instrumentalna nego što ima veze s vjerom ili religijskim obredom. Npr. all Blacks, novozelandski ragbi tim, po izlasku na teren obično odigra tradicionalan, ratnički haka ples koji ima, jednostavno rečeno, poticajnu, adrenalinsko-testosteronsku funkciju. Kolateralna dobit jest i ta što na ovaj način zabave i pridobiju navijače. S druge strane, ako ne izgovorim 26 "zdravomarija" prije spavanja i ne pomislim kako sam, načinivši ovakav grijeh, navukla sebi na vrat sigurnu Božju kaznu, pa se počnem samoproganjati osjećajem krivnje, strepnjom i strahom, nastojeći da nikada više ne zaboravim i vjerujem da svaku večer moram izgovoriti bar njih 50 i nikako ne smijem zaspati ako to ne učinim... ovo je pretjerano i tvoj zaključak bi bio ispravan. Može li sklonost prinudnim radnjama biti korisna u nekim poslovima - npr. negdje gdje je potrebno ponavljati postupke, što je većini ljudi dosadno? Ako osoba pati od OKP-a, onda ne. Ovo će je samo dotući. Neke karakteristike ličnosti sliče OKP strukturi, ali nisu. Mogu se iskombinirati s prakticiranjem djelatnosti u kojoj osoba uživa i eto majstora.

Pročitaj kako se poznati nose sa svojim poremećajima.