Osjećaš li ponekad da ne zaslužuješ visoke školske ocjene, dobru plaću, sretnu ljubav ili odane prijatelje? Provodiš li dane razmišljajući zašto ti ide dobro u životu, kad si tako prosječna, a možda niti to? Ako su odgovorni potvrdni, vjerojatno patiš od sindroma prevarantice, a kako se nositi s tim sindromom objašnjava ti psihologinja Dragica Barbarić
Uspjeh kao sretna okolnost
Dok su neki uvjereni u svoju veličinu iako se ne mogu pohvaliti sa značajnim rezultatima, drugi postižu opipljive uspjehe, ali ih pripisuju sretnim okolnostima ili tuđoj naivnosti. Neovisno o tome kakve su diplome stekli, koliko su poslova sklopili i koliko su novca zaradili, ljudi ovog psihičkog profila odbijaju komplimente i žive u sumnji u same sebe.
Umjesto da su ponosni zbog svojih postignuća, oni ih se stide i smatraju da ih nisu zaslužili. Zbog straha da će ih netko razotkriti, suzdržavaju se od daljnjeg napredovanja, ocjenjujući da bi svakim novim uspjehom postali još sumnjiviji okolini.
Sumnja u sebe
Radi se o poremećaju za koji su psiholozi smislili termin sindrom prevaranta, a koji ima dodirnih točaka s kompleksom manje vrijednosti. Ovaj je poremećaj najčešći kod ljudi koji su postigli akademski ili poslovni uspjeh naglo ili vrlo mladi. "Milijuni ljudi, od poduzetnika do slavnih, teško prihvaćaju svoja dostignuća. Žrtve ovog sindroma sumnjaju u svoje sposobnosti i tumače svoje uspjehe povoljnim spletom okolnosti ili tuđom naivnošću", kaže prof. Valerie Young, međunarodni autoritet za sindrom prevaranta.
"Sindrom prevaranta navodi pojedinca na uvjerenje da nije uistinu sposoban, nego da je ostvario uspjehe slučajno, zavaravši okolinu. Takav čovjek strepi da će njegovi kolege, suradnici, nadređeni ili klijenti prozreti njegovu nesposobnost i osramotiti ga. Da bi umanjio šanse za katastrofu, fokusira se na izbjegavanje pogrešaka, umjesto na kreativnost i akciju", nadovezuje se dr. Stephen Brookfield sa Sveučilišta Svetog Tome u Minneapolisu.
Ljude koji se osjećaju prevarantima svaki neuspjeh demoralizira. Smatraju da nikad ne bi pogriješili da su uistinu kompetentni. No, i kompetentni ljudi prave pogreške, napominje prof. Young, predlažući žrtvama sindroma prevaranta da 'vježbaju' neuspjehe na malim stvarima.
Budi zahvalna na greškama
Počni se baviti novim hobijem, kao što je šah, bridž ili sviranje instrumenta. Svaki put kad napraviš pogrešku, zapiši što si iz nje naučila. Dok vježbaš, prati svoj napredak i obrati pažnju na pogreške koje su ti pritom pomogle. Kad uočiš poveznicu između malih lekcija i napretka u hobiju, shvatit ćeš i da ti i profesionalni neuspjesi pomažu.
Usporedi svoja očekivanja od samog sebe s očekivanjima koje postavljaš pred druge ljude. Vjerojatno ćeš uočiti da od sebe tražiš više nego od drugih. A to znači da si prestroga prema sebi. Popiši sve dobre stvari koje si postigla zadnjih godina. Kad sama sebi predočiš svoja dostignuća bit će ti lakše povjerovati u vlastitu vrijednost.
Malo kompleksa je zdravo
Iako je sindrom prevaranta neugodan, dr. Brookfield kaže da smatra malu dozu ovog sindroma zdravom. "Ne bih volio surađivati s nekim tko nema ni mrvicu sumnje u svoje sposobnosti, jer sumnja pomaže čovjeku da ostane ponizan i da radi na unapređivanju svojih znanja i vještina. Bez ovog sindroma, ljudi se pretvaraju u megalomane uvjerene u svoju veličinu i nepogrešivost." Sindrom prevaranta dijametralno je suprotan s efektom Dunning Kruger, iluzijom zbog koje ljudi slabijih sposobnosti sustavno vjeruju da znaju više nego što doista znaju te se smatraju sposobnijima od onih koji su im intelektualno nadmoćni.
U nizu pokusa provedenih 1999. na sveučilištu Cornell psiholozi David Dunning i Justin Kruger usporedili su rezultate ispitanika na testovima logike, gramatike i humora s njihovom procjenom svog mjesta na ljestvici svih ispitanika. Ispostavilo se da su oni s lošijim rezultatima značajno precjenjivali svoj plasman. S druge strane, oni s boljim rezultatima blago su se podcjenjivali.
Iz ovih rezultata tim znanstvenika zaključio je da su ljudi nižih sposobnosti samouvjereniji od prosjeka i da ne uspijevaju spoznati ni svoju ograničenost niti tuđu nadmoć.Oni s višim sposobnostima i boljim rezultatima imaju neumjereno velike sumnje u same sebe, što je u skladu sa zapažanjima da od sindroma prevaranta trpe uspješni i talentirani.
Komentar psihologinje Dragice Barbarić pročitaj ovdje.
Komentar Dragice Barbarić
Dragica Barbarić, psihologinja i kognitivno-bihevioralna terapeutkinja objasnila nam je 'sindrom prevaranta': ''Izraz 'sindrom prevaranta' neki autori koriste kako bi opisali skup ponašanja, misli i uvjerenja osobe koja koristi različita kompenzacijska ponašanja kako drugi ne bi otkrili kakva je ona zapravo. Npr. djevojka misli za sebe da je ružna pa ulaže jako puno truda u odijevanje, šminkanje i uređivanje i jako pazi da je nitko nikad ne vidi nenašminkanu ili neuređenu. Jer ako je vidi takvu – shvatit će koliko je ona zapravo ružna. A ako joj netko da kompliment kako je zgodna, pomislit će: 'Vidi kako sam ga prevarila, da me samo vidi bez šminke',''
''Ako netko misli da je nesposoban, razvit će perfekcionistička ponašanja na poslu ili školi: svaku pogrešku ili kritiku na poslu ili četvorku u školi shvaća kao dokaz koliko je glup i nesposoban pa će se prekomjerno truditi da sve napravi savršeno. I to samo zato da netko ne primjeti koliko je nesposoban. Kako takve osobe naporno rade, mnoge od njih su jako uspješne, no koliki god bio njihov uspjeh na poslu one, sukladno svojim negativnim uvjerenjima o sebi, zaključuju da su druge samo prevarili.''
Psihoterapija kao rješenje
Dragica Barbarić objašnjava da je osobama sa sindromom prevaranta od velike pomoći psihoterapija na kojoj mogu korigirali svoja negativna uvjerenja o sebi i svijetu kao npr. 'Neprivlačna sam', 'Nesposoban sam', ili 'Nisam vrijedna ljubavi'. ''Takva su uvjerenja preopćenita, kruta i iracionalna. Obično se formiraju tijekom odrastanja i mi kasnije naprosto ne provjeravamo njihovu točnost nego ih uzimamo 'zdravo-za-gotovo'. Kognitivno-bihevioralne terapije koriste cijeli niz tehnika i postupaka za rad na takvim iracionalnim uvjerenjima. Rad na njima obično zahtijeva više vremena. Klijent tijekom terapije brzo uvidi iracionalnost i nelogičnost takvih uvjerenja i bude mu lakše, ali zna npr. reći:'Ja sada racionalno znam da su ta moja uvjerenja kriva, ali nekako i dalje osjećam da nisam vrijedna ljubavi'. To je uobičajen put oporavka.''
''Osoba si je godinama 'ispirala mozak' o tome kako je glupa, nesposobna, ružna, nevrijedna ljubavi i sl. i sada treba vremena da se počne sagledavati realno: ne uljepšano, ne idealizirano, nego realno. Nije zdravo vjerovati za sebe 'Najsposobniji sam od svih, najljepši sam od svih' jer takvo narcističko uvjerenje opet je rezultat bazične nesigurnosti: prenapuhano samopoštovanje opet je kompenzacijsko. Vjerovati za sebe da smo dovoljno sposobni, lijepi i vrijedni ljubavi, da smo dobri upravi takvi kakvi jesmo te da imamo svoje mjesto u svijetu unatoč svih mana koje imamo, zdravo je viđenje sebe'', rekla je psihologinja.
