Čeznem za vlastitom ženom

Knjiga 'Ljubim tvoje usne 1000 puta' izašla je u izdanju Planetopije, a sadrži dvadeset eseja poznatih hrvatskih pisaca među kojima su Miro Gavran, Boris Beck Domagoj Jakopović Ribafish, Željko Špoljar, Goran Nuhanović...

Proza u trapericama

Pero Kvesić, publicist i pisac, bio je prvi glavni urednik Poleta, te član uredništva mnogih časopisa. Predstavnik je hrvatske proze u trapericama, proznog pisma koje je tematiziralo urbanu svakodnevicu mladeži s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina, povremeno na rubu književnog “undergrounda“, zadirući i u pornografski materijal (Uspomene urednika erotskog magazina, 2002.) ili u autoironijsku poeziju (Perorez, 1980., Slavujevac, 2004.). Pero Kvesić se proslavio zbirkom priča “Uvod u Peru K .” iz 1976. koja je bila vrlo rado čitana i imala je više izdanja, najnovije, prošireno s nekoliko priča, objavljeno je 2009. Pokrenuo je biblioteku i časopis "Quorum" te je idejni autor crtanog serijala "Mali leteći medvjedići".

Više nismo sami

Nisam siguran što to bi mojoj ženi da se zaljubila u mene, pa je pristala udati se. Kad god se suočim s ogledalom, to pitanje se samo produbljuje. Možda je odgovor u tome da je medeni mjesec trajao godinu dana prije nego smo se vjenčali. O, kako je to bilo slatko! No, to slatko razdoblje naglo se prekinulo kada nam je, nekoliko mjeseci nakon stupanja u brak, stigla prinova. Ranije se uobičajilo da uživamo sami u stanu, da po volji raspolažemo svojim prostorom i vremenom. Iznenada se naš prostor preko noći napučio, a vrijeme nam je izmigoljilo kroz prste.

U prvom redu, iznikao je novi centar svijeta. Ranije smo, grleći se, gledali jedno u drugo. A sada smo zagrljeni satima upijali očima naše blago, čudeći se što nam je uspjelo, i zadivljeno uživali kako je ispalo. Kroz kuću je danima i sedmicama tutnjila neprekinuta rijeka rodbine, prijatelja i susjeda, a kada su se svi izredali, ostale su bake. Hvala bakama, bile su izuzetno požrtvovne, predane i korisne. Bake na raspolaganju su dragocjeni blagoslov, ali rezultat svega toga bio je da od tada više nikada nismo bili sami. Naviknuti da nas ništa ne ograničava, iznenada

Aždaja i dikobraz

Ne zamjeram joj što voli dugo spavati. Zapravo, i ja to volim, samo što si to ne dozvoljavam priuštiti. Ono što me ogorčuje jest da se budi kao aždaja. Da se budi medena i da je prvo što čujem mazni poziv da joj dođem, ne bi bilo nikakvih problema. Dok lutam sam po kući, čekajući da ona izglavinja iz spavaonice rigajući vatru, maštam kako bi bilo lijepo da je samo malo drugačija, samo malo… da se jednoga dana dogodi čudo i ona se probudi dobre volje i blagonaklona.

Kada ona napokon profunkcionira, ja sam već natmuren i mrzovoljan. Dok se ona razbudi, ja se stignem napuniti mračnim mislima o neslaganju karaktera, manjkavosti svog životnog izbora i sličnima. A kada se ona napokon prisjeti i pomiri s tim da sam ja njen voljeni suprug, te je preplavi nježnost prema meni, ja već sjedim s druge strane stola, nakostriješen kao dikobraz. A onda nas zgrabi žrvanj dnevnog rasporeda, uvijek ima nešto čega se treba neodložno prihvatiti, razdvajamo se i svatko odlazi posvršavati svoj dio poslova.

Oko jedanaest ili oko podne, radnim danom, uspijem zaboraviti jutarnje durenje i prisjetim se kako se odavno nismo mazili, od jučer ili već tri tjedna, i žarko želim da mi je supruga na dohvatu. O, kako bih je tada ljubio! Prisjećam se kako nam je bilo posljednji put, ili – ako je posljednji put bio toliko davno da su prisjećanja već ishlapila – zamišljam što bi sve radili da smo u prilici. Nažalost, obično nismo. Ili je ona na poslu, ili sam ja na poslu, ili smo oboje na poslu, van kuće, daleko jedno od drugoga. Često sam negdje gdje prolaze mnoge atraktivne i poželjne žene, i nije da ih ne vidim, ali mislim: “Neka ste zgodne, lijepo vas je pogledati, ali što ste vi pored moje slatkice?!” I sretan sam što mi je upravo ona supruga i jedva čekam da je ponovo vidim.

Vikendi

Subotom i nedjeljom, oko jedanaest ili oko podne, ona se obično budi. Jest da smo jedno pored drugoga, ali tada počinje jutarnji hladnotuševski ciklus. Oko jedan ili dva, kada ga prebrodimo, ondje je obično poneka baka, a ako nije baka, u svakom slučaju je naše najveće blago i mi smo uskovitlani oko njega. Ne mogu se požaliti, uživam u tome, ali ne možemo se pred djetetom drpati. Ono malo što se zagrlimo i cmoknemo u prolazu samo još više razdražuje. Gledam je pred sobom, osjetim je kada je zagrlim, njena kosa me okrzne po obrazu, sve je tu, ali nismo mi takvi da bi se mogli zaključati u sobu i ostaviti dijete da grebe po vratima. Nismo, pa nismo. Preostaje nam samo čekati da dijete zaspi.

Kad naš sinac konačno zaspi, a ono – nagomilano prljavog suđa, rublja za oprati, smeća po stanu koje treba ukloniti, pas cvili da ga izvedemo u šetnju, izgladnjele ribe bulje iz akvarija, još prije dva mjeseca obećao sam završiti jedan esej… Popis onoga što je odavno trebalo biti obavljeno je neizmjeran. Sinac se i probudi, a mi još nismo stigli završiti ni mali dio onoga što je nužno i neodložno

Smisao braka za muškarce

Sve se preokrenulo. Iako to nitko razuman s imalo iskustva neće potvrditi, ipak svi očekuju da će uzbudljivo vrijeme strastvenih ljubavnih naslada trajati vječno. Iskusniji to ni sebi ne žele priznati, ali se nadaju. Oni mlađi, neiskusniji (barem za muškarce to mogu reći), smisao braka vide prvenstveno u tome da će svakodnevno, bez muke i uzaludnih lutanja dobiti svoju porciju seksa.

Danas, nakon brojnih veza, od kojih su neke bile i dugotrajne, višegodišnje, te više od deset godina braka, komotno mogu izjaviti: nijedna me djevojka ili žena nije toliko puta odbila kao moja supruga. U prvom redu, nijedna nije imala toliko prilika. Ako bi me neka odbila nekoliko puta, više nisam ni pitao, i to je bio kraj naše veze. A supruga, ako odbije – ništa. I dalje ostaje supruga.

Maštam o njoj, dok leži pored mene

Moja supruga je u najboljim godinama: lijepa, poželjna mlada žena. No, mogu li zaista reći da je moja? More je onoga tko brodi. Planina je onoga čije su ovce. Od mora ima daleko više onaj tko na njega svakodnevno izlazi i od njega živi nego onaj koji svrati za vikend i prošeće se uz njega. Planina je ničija i svačija, a onaj tko ima ovce, koristi je. Ostali je tek gledaju iz daleka, tuđu planinu. Pripada li žena kao žena suprugu ili ljubavniku kojemu se svakodnevno podaje?

Ne brinem da li mi supruga ima ljubavnika. Daleko smo mi od toga. Ono što me brine i muči, jest – imam li je ja? Navikli da se posvećujemo isključivo jedno drugome, odjednom smo otkrili da je to luksuz. Oboje imamo svoj posao. Nastojimo da djetetu ništa ne nedostaje (prvenstveno pažnje). Nastojimo urediti i održavati naš dom. Trudimo se zadovoljiti i ostale rodbinske i društvene obaveze. Imamo psa, ribe… a sve to traži vremena. I vremena onda više nema.
Kad obavimo sve što je neophodno i obavezno, i kad se napokon srušimo u krevet, često više nismo ni za šta. Ležimo jedno pored drugoga, jako se volimo, primimo se za ruke i ne možemo se ni pomaknuti. Ja se prepustim maštanju: nas dvoje se ljubimo i grlimo, onako kako nas dvoje znamo, i ta prijatna maštanja me uvedu u san. 

Ujutro, čim otvorim oči, budan sam u potpunosti, spreman na sve. Mazio bih se. Moja supruga – upravo suprotno. Možda to ima neke veze s tlakom, ima izuzetno niski tlak. Možda ima neke veze s karakterom, odgojem… Ne znam. Bori se sa snom, otima spavanju, besvijest je grabi i ne pušta, hrva se s posteljinom, ne može se odlijepiti, mukotrpan je to svakodnevni proces neizvjesna ishoda. Ako je radni dan, dužnosti prevagnu, pa se nekako osovi na noge. Ako je subota, nedjelja ili praznik, do podne se ne može iščupati. U to doba najbolje ju je ne dirati, najbolje je ne biti ni blizu. Kad napokon mora otvoriti oči, kivna je na cijeli svijet, a najviše na onoga tko joj je najbliži. Neizbježan rezultat – od meni tako dragih jutarnjih maženja – nema ništa. Za nas su ona samo misleni pojam – meni drag, a njoj nepodnošljiv.

Samo dvije žene

Inače sam rijetko uravnotežena osoba, teško me je zaskočiti, izbaciti iz ravnoteže. Jedine dvije osobe na svijetu koje to mogu u trenutku i bez imalo muke su moja majka i moja supruga. Dugo vremena mi je trebalo da se prestanem čuditi i shvatim. Kako je moguće da me upravo njih dvije mogu jednom riječju navesti da mi padne crvenilo na oči i razgnjevim se zbog ničega, tj. nečega bez imalo značaja? Pala mi je na pamet usporedba: nitko ne voli ići vaditi krv, ono, kad piknu iglicom vrh prsta i iscijede kapljicu krvi, ali – to je mala neprijatnost. Dovoljno je na trenutak stisnuti zube i u narednoj minuti već se zaboravi što je bilo. Ali zamislite da nekom nesretniku svakoga sata tako cijede kapljicu krvi iz istog prsta… Prst bi mu narastao kao kruška, a svaki naredni ubod bio bi kao da ga kolju. Njemu bi bilo dovoljno samo pokazati iglicu, da mu bude svega dosta!

Tako i mi. S čuđenjem katkad svjedočimo kako se drugi parovi zakrve oko nečega, vidimo da su spremni zadaviti se međusobno, a svađaju se oko ničega. Tako je i meni dovoljno da moja supruga prozbori “ci…” onim samo meni prepoznatljivim tonom, pa da planem. Ne mora ni reći “cipele”, a već se svađamo, premda je možda kanila reći “Citroën! Dobili smo Citroën na tomboli!” ili “Ciroza! Mama ima cirozu jetre!” Često svađa završi tako da ležimo svaki na svojoj strani kreveta, okrenuti leđima, škripimo zubima i pokušavamo zaspati. Lakše reći nego učiniti! Oboje kipimo poput lonaca u kojima se kuha pod pritiskom. Što nismo banobe, vrsta koju bi površni ili neupućeni lako svrstali među čimpanze?

O banobama je javnost obaviještena tek nedavno. Za razliku od svih ostalih životinjskih vrsta, ne boje se vatre. Hodaju uspravno. Gledaju se u ogledalo i uživaju u glazbi. Izražavaju se i pismenim simbolima. Igraju Pacmana na kompjutoru! Ljudi nisu, ali nisu ni životinje, a u jednom pogledu su i pametniji od ljudi; banobe rješavaju sukobe ne tako da se potuku kao životinje, već seksualnim odmjeravanjem. Pa da se vidi tko je jači i izdržljiviji, tko može suparnika više obeznaniti! Onaj tko izgubi, nema se što buniti. Volim spekulirati kako bi banobe razriješili Drugi svjetski rat. Jedina je mana, s našeg gledišta, što tako rješavaju razmirice i među pripadnicima istog spola, a mi – da li zbog urođenog karaktera ili snažnog odgoja – nismo od tih.

Da sam bar sadist

Zašto ja nisam barem od onih koji vežu žene za krevet, zavežu im usta da ne mogu ni cijuknuti? Pa nema problema – sve teče glatko. Jedino što bih ja supruzi i oči prekrio, da ne pogleda prema cipelama. Tako razmišljajući, pada mi na pamet da i oni što se vole oblačiti u tijesnu gumenu odjeću mora da imaju neko opravdanje. Ili, da sam od onih koji pretuku voljene, o, kako bi mi to prijalo! Kako bih se istutnjio! Nakon toga bih je mogao beskonačno nježno voljeti i s ljubavlju joj stavljati melem na povrede.

Nisam od tih. Preostaje mi samo maštati o tome kako ćemo jednoga dana pobjeći daleko od svega, sjesti u auto i odvesti se na more gdje nećemo ni pogledati pučinu, već tri dana ne izlaziti iz hotelske sobe u kojoj ćemo hodati bosi i osim nas ništa drugo neće postojati. I tisuću puta sam se tako uspavao u mašti ljubeći njene meke usne po tisuću puta. Kaže ona: "Zašto ti, kada se tako posvađamo, nikada prvi ne dođeš i kažeš “oprosti, žao mi je”? Lako je njoj reći. Ona se isprazni upravo kroz to što se posvađamo. To joj je odušak od svih dnevnih frustracija koje su se nakupile. Minutu nakon što smo izrekli i posljednje što se moglo reći, spremna je i sposobna, iznenada dobre volje, zagrliti me i poljubiti. Ja sam sasvim drugačiji. Kako da joj išta kažem, a kamoli ono što bi željela čuti, kada bih je najradije poslao u vražju mater?

Meni je potrebno tri dana da potpuno zaboravim s kojim me je bijesom i kako krvnički napadala. Nakon tri dana zateknem se da se čudim zašto u kući vlada tako ledena atmosfera, zašto se krećemo po sobama izbjegavajući da se sretnemo, zašto kad se sretnemo svrćemo poglede. Zbog one budalaštine od prije tri dana koju sam već i zaboravio? Pa to je moja preslatka draga ženica, osoba s kojom dijelim dom i život, brižna majka mog najvećeg blaga! Raznježim se do neizdržljivosti, grlio bih je i mazio. Ali jok! Ona je već toliko ogorčena što je već tri dana držim na distanci, osjeća se neželjenom i odbačenom, najradije bi da me nema ili da se može vratiti u ono idilično vrijeme djevojaštva kada me još nije ni upoznala. Ona je, možda, od onih kojima je svađanje kao predigra, pa nakon što se dobro isposvađaju, u suzama se slatko mire. Ne znam. Ja nisam ni od tih, pa to nikada nećemo saznati. Nije mi naročita utjeha, ali ima neke dublje pravde u ovome: nitko me nije odbio u toliko navrata kao vlastita supruga, ali ni nju nije nitko toliko puta kao ja!

Televizor kao neprijatelj

Istini za volju, ima u našem životu i potpuno drugačijih časova. Recimo, mali ode preko vikenda do koje od baka, mi izađemo u kino, nakon predstave družimo se s nekim dobrim prijateljima, dobro se provedemo, oraspoložimo, sami se vraćamo kući u naš uređen dom. Ugodna je noć, u automobilu svira neka prijatna glazba i vozim prezadovoljan, unaprijed uživajući u onome što me očekuje. Pa zar to nije ostvarenje svih momačkih snova? Vozim kući prekrasnu ženu, svoju suprugu, u naš dom… No, ondje me čeka mrski neprijatelj: televizija.

Parkiram auto, izlazimo, zagrljeni prelazimo kroz vrt do kućnih vrata, ljubimo se dok vadim ključeve, otključavam ulazna vrata, ona se penje ispred mene stepenicama, hodajući iza nje meraklijski je odmjeravam. Otključavam ulazna vrata u stan i dok spremim ključeve nazad u džep, ona je već prhnula dijagonalno preko cijeloga stana, usput odbacila ogrtač i upalila televizijski prijemnik. Stigla je na početak “Seksa i grada”!

Što mi drugo preostaje nego da gnjevno otvorim kompjutor i potražim na Internetu neku pornjavu? Ondje su prave žene! Niti ih ikada boli glava, niti ikada imaju “one dane”, niti histeriziraju oko kućnih računa, niti pitaju partnere kada su posljednji puta promijenili čarape… Milina! Raspirujući se tako nad predočenim materijalom zaključim da televizor ipak nije neprelazna prepreka. U međuvremenu je i “Seks i grad” završio. Zaskočim ženu na putu ka kuhinji, odvučem je u pokrajnju sobu, a ona je – gledajući popularnu televizijsku seriju – zaključila da bi seksa trebalo biti i u našem gradu, i sve krene kao po loju, dok se iz druge sobe ne začuje: “Vijesti. Predsjednik Sanader i vojni ordinarij Jezerinac… Branimir Glavaš i Tomislav Merčep…” I gotovo. Što je previše, previše je. Isključi me kao s daljinskim upravljačem. Ne mogu ja nakon toga i takvih gadarija, sve mi se smuči.

Gdje je moje mjesto?

Kao momak uopće nisam imao televiziju u stanu. Imao sam odlično pojačalo i zvučnike i mnoštvo ploča i CD-ova. Kada bi me djevojke posjećivale, uživao sam izabirati posebnu glazbu za odgovarajuće dobro raspoloženje. U braku je supruga zaključila da nam se u ložnici ionako ništa zanimljivog ne događa, pa je nabavila televizijski prijemnik i za spavaću sobu, mali, ali ubojit. To joj omogućuje da gleda jedan program u dnevnoj sobi, a drugi da se prikazuje u spavaćoj, i tako me istisne iz tih prostora kao što se vampire drži na razdaljini svežnjevima češnjaka i križem.

Nisam mnogo žalio za spavaćom sobom. Meni je spavaća soba prvenstveno za spavanje. Ako živim u nekom stanu, volim da je cijeli prostor
prilagođen za moguće seksualne okršaje, a ne da ih ograničavam samo na omeđeni rezervat. Sjećam se nezaboravnih događaja na terasi, u kadi, na
dasci za glačanje, po foteljama, na tepihu… No, kako je mali zauzeo svoju sobu, barem jedna baka uvijek spava u gostinjskoj, dolaze nam prijatelji
od maloga i svrate susjedi, potisnut sam u spavaću sobu, a ondje – onaj već spomenuti televizor.

Od erotomana do zarobljenika ljubavi

Rezultat? Neprestano sam kao gladni tigar kojemu se ispred nosa, ali van dohvata, s druge strane kaveza vrzma sočni komadić plijena, slatki zalogajčić. U braku sam nevjerojatno solidan. Čudim se sam sebi, ali se i ne čudim. Da mi je ranije netko rekao da ću se naći u ovakvoj situaciji, bio bih uvjeren da bih našao dobru ljubavnicu sa strane. Učinio bih to što spontano, što svjesno slijedeći naputke iz knjige Ester Vilar, Pravo na drugu ženu. Ni najmanje me ne bi grizla savjest. No, što da radim kad ne želim nijednu drugu ženu? Hoću svoju! Nijedna mi druga ne treba.

I kada ogorčeno počnem namjerno razmišljati o drugim ženama, ubrzo se nađem kako razmišljam o svojoj i u snovima se ljubimo kako nikad nismo, neumorno i potpuno predano, iznova i iznova otkrivajući sve ono što propuštamo. Nakon duge životne kilometraže i brojnih erotskih pustolovina, našao sam se kao zarobljenik ljubavi. Naime, usprkos svemu volim što živim upravo sa svojom suprugom, upravo zato što je volim. Jer, kao što sam joj mnogo puta rekao, tko bi je izdržao da je ne volim?! Nije to romantična izjava koju bi ona uživala čuti, ne uklapa se to u njezina očekivanja nježnosti koje se šapuću, ali – barem je istina.

Svakodnevica

Nekoć su žene i muži radili zajedno u polju i pri tome su mogli razgovarati o bilo čemu, ako im se razgovaralo. Ako im je došlo milo, skoknuli su iza grma… idealiziram ja prošla vremena. Bilo je i nekih dobrih stvari nekoć. Danas moja supruga radi na jednom kraju grada, ja na drugome. Na zaslon svog kompjutora postavio sam njezinu fotografiju. Prebiru prsti po tipkovnici, ali se ne mogu usredotočiti na posao.

Znam kako je danas izašla obučena, znam kako izgledaju prostori kojima se kreće, mogu je zamisliti u prizorima kojima ne nedostaje ni najmanja pojedinost. Jedino što nedostaje sam ja. Jedva čekam da se ponovo nađemo u našem domu. Žurim završiti posao i ostanem svega tri sata duže od službenog završetka radnog vremena. Probijam se kroz grad i evo me napokon pred našom kućom.

Iznuren sam, zadovoljan onim što sam uspio obaviti, ali i nervozan zbog onoga što nisam stigao. Unaprijed sam živčan, znajući što me sutra čeka. Ono što mi treba više od ičega na svijetu su mir, opuštanje i nježnost kojima bih se prepustio kao dijete, da me netko mazi i njeguje, da blaženo zaspem znajući da netko nada mnom bdije. Zamišljam da otvaram vrata, supruga mi klizne u zagrljaj, ljubimo se, pustimo sincu neki crtić s DVD-a, imamo sat vremena na raspolaganju samo za sebe…

Otvaram vrata i slijedi jedan od narednih raspleta:

• Supruga još nije stigla kući.
• Supruga je stigla kući, ali je iz mašine za pranje rublja upravo poplavilo pola stana i treba hitno sakupiti vodu prije nego što procuri u stan ispod našega ili štogod slično.
• Posvadimo se čim pređem kućni prag. Zašto su cipele ovdje? Koje cipele? Tvoje cipele! Gdje su? Ovdje! Pa što? Kako što? Zar im je ovdje mjesto? Mjesto im je na mojim nogama, ali sam ih skinuo… Zašto si ih ostavio na sred hodnika? Zašto ne bi? Jer im nije mjesto na sred hodnika! Zar nisi rekla da skidam cipele kad uđem u stan? Zar ja moram spremati za tobom? Ne moraš. Pa da su mi tvoje cipele na sred hodnika! Ionako u ormariću za cipele nema mjesta od tvojih cipela! To ne znači da tvoje moraju biti na sred hodnika! Da ih stavim u hladnjak? Stavi ih bilo gdje! Pa i ostavio sam ih “bilo gdje”! Bilo gdje, samo ne tu, da se spotaknem i padnem… Itd., itd.