Za oboljele od agorafobije vanjski je svijet zastrašujuće mjesto u koje izlaze samo kad su prisiljeni, ili nikada. Saznaj sve o ovom psihičkom poremećaju, koji se češće dijagnosticira ženama: što je to što im stvara tjeskobu ili čak izaziva napadaje panike u vanjskom prostoru, zbog čega se fobija javlja i kako se može izliječiti
Darija odbija izaći iz kuće osim ako je ne prati netko blizak ili ako ne ide u goste u dobro poznato okruženje, kao što je sestrin stan. Psihijatri ovu psihičku smetnju zovu agorafobija, koja spada u krug anksioznih (tjeskobnih) poremećaja.
Agorafobija doslovno znači strah ili zaziranje od otvorenih prostora. No, kao ni mnoge druge psihijatrijske izraze, ni ovaj ne valja shvatiti doslovno. Agorafobija je zapravo strah od napuštanja poznatih prostora i odlazak u slabije poznate, gdje se osjećamo manje zaštićeno.
Promašeno je pitati agorafobičara "čega se boji", jer ono čega se boji nisu ljudi ili stvari, već duševno stanje koje ga obuzima kad je prisiljen napustiti jedino mjesto na kojemu se osjeća udobno.
"Kad me pitaju čega se bojim izvan kuće, teško mi je odgovoriti. Bojim se neugodnog osjećaja koji me obuzima kad sam vani, a ne nekog konkretnog događaja", veli Darija, koja radi kod kuće kao prevoditeljica.
Nepoznato donosi stres
Kod agorafobije, čovjeka obuzima psihička nelagoda zvana tjeskoba pri napuštanju mjesta na kojemu se osjeća zaštićeno, a to je obično dom. Ta nelagoda potječe od izloženosti stresnim podražajima koje izazivaju vanjske okolnosti koje čovjek slabije kontrolira - nepoznato okruženje i ljudi.
"Agorafobičar se boji izlaska iz kuće baš zato što mu izlazak nanosi duševnu bol tjeskobe. Radi se o strahu od same duševne boli, a ne od ljudi, predmeta ili vremenskih prilika koje bi fobičaru mogle nauditi", ocjenjuje austrijski psihijatar Felix Polster.
U težim slučajevima, fobičara ne obuzima samo tjeskoba, već doživljava i napadaje panike nađe li se protiv svoje volje na mjestu koje mu stvara stres. Tko doživi napadaj panike, još će se jače bojati idućeg izlaska te postati još vezaniji za dom. No, neki se agorafobičari boje i konkretnih situacija poput uvreda ili poniženja u društvu. Tako je ovaj poremećaj usko povezan sa socijalnom fobijom, odnosno patološkom tremom u društvu.
Pokreni mišiće, utišaj um!
Kod fobičnog poremećaja, kao i kod drugih anksioznih ili depresivnih poremećaja izuzetno je korisno baviti se tehnikama relaksacije kao što su autogeni trening, joga, transcendentalna meditacija, tai-či i druge. Te tehnike utječu na rad mozga tako što ublažavaju lučenje stresnih hormona, koji zapravo i uzrokuju tjeskobu i osjećaj velikog stresa.
Uz tehnike relaksacije preporučuje se i svakodnevno kretanje, bilo u formi sporta, šetnje ili fizičkog rada. Umjereni tjelesni napori također ublažavaju lučenje stresnih hormona i potiču proizvodnju hormona ugode, što združenim snagama uvećava osjećaj duševnog blagostanja.
Ženska bolest, ili...?
Agorafobija se dijagnosticira kod približno 1 do 1,5 posto ljudi, a ženama triput češće no muškarcima. Ovo je možda posljedica veće ženske ranjivosti, ili naprosto veće ženske spremnosti da traže liječničku pomoć.
Muškarci u većem postotku šute o svojim duševnim smetnjama, jer ih se od malena uči da "budu jaki", što je potpuno promašeno. Duševne bolesti također imaju fiziološku podlogu i nije moguće utjecati na njih voljom ili odlukom.
Otkud agorafobija?
Terapeuti nimalo ne pomažu pacijentu ako mu tumače da je njegov poremećaj "iracionalan", jer je to potpuno nebitno.
"Takva je primjedba jednako smislena kao i tvrdnja da su iracionalne gadljivost na miris kiselog kupusa ili iritacija zbog zvukova hip-hopa", napominje dr. Polster.
"Fobija, gadljivost ili iritacija neće postati ništa blaže ako nekome kažete da su više ili manje iracionalne ili racionalne."
Agorafobija, kao i bilo koja druga fobija, ne javlja se zato što netko nije racionalan, već zbog oslabljene funkcije središnjeg živčanog sustava, točnije moždanog centra za obranu od stresa. Čovjek pati od fobije ako nema dovoljno snažan fiziološki obrambeni mehanizam koji bi amortizirao vanjske podražaje. Što će kome konkretno izazvati fobiju ili gadljivost sasvim je nevažno i nije potrebno otkrivati "uzroke"; uzrok može biti trauma, ali i mutirani geni.
Mogućnosti liječenja
Kao što se osteoporoza (bolest krhkih kostiju) liječi povećavanjem gustoće kostiju kalcijem i drugim sastojcima, tako i agorafobiju valja liječiti jačanjem protustresnog mehanizma u mozgu.
Jedan od načina je terapija lijekovima kao što su antidepresivi i anksiolitici ili sredstva za smirenje. Anksiolitici brzo ublažavaju tjeskobu ili panični napadaj, ali se ne preporučuje uzimati ih kontinuirano, jer nekima izazivaju naviku i ovisnost. Povoljnije ih je uzimati samo prema potrebi, ako je nemoguće izbjeći stresnu situaciju.
Zadnjih je desetljeća utvrđeno da i antidepresivi djeluju protiv anksioznih poremećaja, u koje spadaju i agorafobija i socijalna fobija. No, nema nikakve koristi od uzimanja doze antidepresiva neposredno prije ili tijekom stresne situacije. Njih valja uzimati - po liječničkoj preporuci - redovno i dugotrajno, jer djeluju postepeno. Njihova je dobra strana što ne izazivaju naviku i ovisnost, a kad počnu djelovati smanjuje se potreba za sredstvima za smirenje. Uz lijekove za psihu poželjno je uzimati B-kompleks i Omega-3 masne kiseline kao dodatke prehrani.
Djelotvorne su i tehnike psihoterapije, primjerice suportivna (potporna) psihoterapija, u okviru koje terapeut pruža pacijentu podršku, hrabrenje i utjehu usput mu dajući priliku da mu iznese svoje tegobe. Veliku popularnost uživa kognitivno-bihevioralna (spoznajno-ponašajna) terapija, čiji je cilj naučiti pacijenta da zaustavi ili odbaci negativne misli, koje su prisutne kod fobije.
