Često pričamo o odnosima u uredu, na kavama, među bliskim prijateljima. Oni su zapetljani, nikad jednostavni, opterećeni predrasudama, puni krivnje i s druge strane očekivanja. Oni su uzrok svih prekida, lupanja vratima, poklapanja slušalicama, pucanja veza – poslovnih i onih privatnih.
Oni su žiža događanja u našim životima i najčešće u njima ne radimo kompromise. Tvrdoglavimo jer znamo najbolje, pametujemo kad se od nas traži samo razumijevanje, ne slušamo kad nam se netko obraća i uvijek, baš uvijek mislimo “da se tu radi o nama”.
Rodila sam se s osobinama koje nisu baš lake za hendlanje. Ne za druge – za mene ponajprije. Vrlo sam iskrena, tako da je moja iskrenost graničila s vrijeđanjem, a to me uvijek dovodilo u situaciju da ispadnem nemilosrdna. Ruku na srce, nisam baš imala ni neke uzore, svi oko mene bili su loši u komunikaciji. Učila sam galamiti, vrijeđati i isticati kritike.
A onda se pojavio moj muž, tadašnji dečko s jednom predivnom crtom u karakteru, a to je da je bio flegma i onom koja dolazi u paketu, a to je da nije puno govorio o osjećajima. Moja totalna suprotnost. No, kako to obično biva, taj dječak na izlasku iz puberteta me začarao, opčinio i osvojio na prvu.
Za tu ljubav bila sam spremna slomiti koplje, podići bijelu zastavu kad je trebalo i učiti. Učiti govoriti iskreno, ali bez kritike. Otvoreno, ali bez prodike. I nadasve učila sam slušati. I čula sam. Čula sam svašta, ne samo sebe.
To slušanje preraslo je samo granice našeg odnosa i izraslo u nešto veće i bolje, a to je strpljenje za druge. Moju suosjećajnost za one koji su oko mene – što je dovelo razumijevanje. Razumijevanje tuđe, a ne samo moje boli. Razumijevanje svačijeg stanja, bez da ga prvo osudim. Trebalo mi je dosta vremena, ali sam imala namjeru. Namjeru da ustrajem i da vježbam i to svaki dan.
Naučila sam jedno i o tome sam pisala u knjizi “Izvan okvira“:
Stanemo li u tuđe cipele, osjetimo li tuđu bol, promislimo li o tome zašto je netko takav kakav je prema nama, oslobađa nas i događa se ono čudesno. Događa se otpuštanje.
Ne uspijemo li na prvu, pokušajmo opet, za neke ljude se vrijedi truditi. Za one koje smo zbog nečega susreli, zbog nečega se povezali i osjetili bliskost. Za one zbog kojih smo nekad bili spremni na sve.
Više o Leinom blogu saznaj ovdje.
