Powered by:
Ponekad je dovoljan jedan poznati okus da nas bez upozorenja vrati za kuhinjski stol iz djetinjstva. Zašto hrana može probuditi uspomene za koje nismo ni znali da ih još čuvamo? Znanost ima objašnjenje, a čini se da neke omiljene okuse doista nikada ne prerastemo.
Dovoljan je miris kreme za sunčanje da se ponovno nađemo na plaži na kojoj smo ljetovali kao djeca. Miris određenog parfema u prolazu i odjednom se sjetimo osobe o kojoj možda godinama nismo razmišljali. A tu su i okusi. Oni zbog kojih nam ne treba ni fotografija ni stari kućni video da bismo se u sekundi vratili za kuhinjski stol svojeg djetinjstva.
Možda je to bakin kolač kojeg nikada nismo uspjeli napraviti baš kao ona. Možda kakao koji smo pili prije škole, juha koju smo jeli bolesni ili Čokolino nakon kojeg smo žlicom strugali ostatke sa zdjelice. Koliko god se naše prehrambene navike od tada promijenile, neki okusi imaju neobičnu moć: jedan zalogaj i ponovno imamo osam godina. I ne, nije riječ samo o sentimentalnosti ili nostalgiji -znanost za to ima prilično zanimljivo objašnjenje.
Naš mozak ima vremeplov kojeg aktiviraju mirisi i okusi
Fenomen u kojem nas miris ili okus iznenada vrati u određeni trenutak iz prošlosti toliko je poznat da ima i svoje ime - Proustov efekt. Nazvan je prema francuskom književniku Marcelu Proustu i slavnoj sceni u kojoj okus kolačića madeleine umočenog u čaj pokreće bujicu davno zaboravljenih uspomena iz djetinjstva, a danas se ovim fenomenom ozbiljno bave i neuroznanost i psihologija.
Posebno je zanimljiv miris, koji je ionako velik dio onoga što doživljavamo kao okus hrane. Naš olfaktorni sustav usko je povezan s moždanim strukturama važnima za emocije, učenje i pamćenje, uključujući amigdalu i hipokampus, a upravo se ta neuroanatomska povezanost smatra jednim od razloga zbog kojih nas miris može tako naglo i intenzivno 'teleportirati' u prošlost.
Istraživanja pokazuju i nešto posebno simpatično: uspomene potaknute mirisima često sežu dalje u prošlost od onih koje prizivamo riječima ili slikama. Naime, u nekim su istraživanjima mirisi osobito često budili uspomene upravo iz prvog desetljeća života. Drugim riječima, nije nimalo neobično da nas miris hrane koju dugo nismo jeli odjednom vrati za stol za kojim smo sjedili kao klinci.
Zato hrana iz djetinjstva nikada nije samo hrana
Hranu, naravno, ne pamtimo izolirano, već uz nju spremamo cijeli paket. Okus palačinki može biti nedjeljno jutro. Miris kokica odlazak u kino s roditeljima. Lubenica može biti ljeto kod bake, a sendvič zamotan u aluminijsku foliju školski izlet. Sjećamo se ljudi, mjesta i osjećaja koji su pratili te okuse, čak i kada su nam mnogi detalji samog događaja odavno pobjegli.
Zato nas posebno pogađaju namirnice koje smo često jeli u djetinjstvu. Neke od njih nestanu iz našeg života zajedno s dječjim navikama, a nekima se nastavimo vraćati i kao odrasli.
Čokolino je za brojne generacije upravo jedan od takvih okusa. Bio je doručak prije škole, nešto toplo nakon igre vani ili večera onda kada nam se nije jelo baš ništa drugo. I vjerojatno svatko tko je odrastao uz njega ima vlastitu teoriju o savršenoj gustoći - od gotovo tekuće do one u kojoj žlica praktički može stajati uspravno.
Mi se mijenjamo, ali omiljeni okus ne moramo prerasti
Jednom kada odrastemo, promijeni se gotovo sve. Umjesto škole imamo posao, umjesto treninga poslije nastave možda teretanu nakon osam sati za računalom, a riječ 'brzo' kod obroka dobije potpuno novo značenje. Često više nemamo vremena ni volje provesti pola sata u kuhinji svaki put kada ogladnimo.
Mijenjaju se i naši ukusi te ono što tražimo od hrane. Netko redovito trenira i obraća više pozornosti na unos proteina, netko želi smanjiti unos šećera, a netko je jednostavno od djeteta koje je obožavalo mliječnu čokoladu postao odrasla osoba koja uvijek bira onu s većim udjelom kakaa.
Dobra je vijest da odrastanje ne podrazumijeva obavezno prekid sa svim okusima koje smo nekoć voljeli. Čokolino Klasik i dalje je tu za dane kada želimo upravo onaj poznati okus koji ne treba posebno predstavljati. No, obitelj se u međuvremenu poprilično proširila pa danas postoji nekoliko odgovora na pitanje: “Koji Čokolino?”
I Čokolino je odrastao
Za one kojima je omiljeni dio čokolade upravo intenzivniji okus tu je Čokolino Dark. Kombinacija kakaa, zobi i datulja daje mu bogatiji i intenzivniji čokoladni karakter pa je zanimljiv izbor za sve koji su s godinama počeli preferirati nešto punije okuse.
Čokolino Fit namijenjen je onima koji se ne žele odreći poznatog okusa, ali pritom više paze na unos šećera - sadrži 30 % manje šećera u odnosu na Čokolino Klasik. Tako se lako uklapa u dane kada želimo uživati u omiljenom obroku, ali istodobno malo više pozornosti posvećujemo svojim prehrambenim izborima.
Za aktivnije dane tu je Čokolino Protein Power, koji sadrži protein sirutke i posebno dobro pronalazi svoje mjesto u rutini onih koji treniraju. Brzo se i jednostavno priprema pa može biti praktičan izbor nakon treninga, kada nam se ne da komplicirati s pripremom, ali želimo nešto ukusno što se uklapa u naš aktivni ritam.
Tu je i Čokolino Plus, koji poznatoj kremastoj teksturi dodaje nešto više raznolikosti - kombinira pšenične, kukuruzne i zobene pahuljice s hrskavom rižom s čokoladom. Upravo spoj kremastog i hrskavog čini ga zanimljivim izborom kada poželimo malo drugačiju verziju poznatog obroka, bilo za početak dana, užinu ili večeru.
A ako ste od onih kojima će riječ toffee biti dovoljna da požele posegnuti za žlicom, tu je Čokolino Toffee, varijanta s okusom karamele koja poznatom ritualu daje malo drugačiji, desertni štih. Ili, kako poručuje i sama ambalaža: „Kad rutina postane poslastica.“
Tako Čokolino danas može izgledati sasvim drukčije u različitim kuhinjama i različitim fazama života. Nekome je Čokolino Klasik onaj dobro poznati okus koji ga vraća u djetinjstvo, netko bira Fit jer pazi na unos šećera, a nekome Protein Power najbolje odgovara nakon treninga. Jer možda je upravo to najbolja stvar kod okusa uz koje smo odrasli: ne moramo birati između nostalgije i života kakav danas živimo.
Ponekad je sasvim dovoljno napraviti si zdjelicu nečega što nismo jeli godinama, uzeti prvi zalogaj i vidjeti kamo će nas odvesti. Ako se u tom trenutku sjetimo stare kuhinje, omiljene zdjelice i jutra kada nam je najveći problem bio hoćemo li stići pogledati crtić prije škole - znamo da naš mozak radi upravo ono što najbolje zna: čuva priče na mjestima na kojima ih najmanje očekujemo. Ponekad čak i na vrhu žlice.
