Vegeterijanac sam gotovo svoj cijeli život. Da, ljudima je to čudno kada vide moja 192 cm visine i ne baš siromašan obujam trupa ( u prsima i leđima, Bogu hvala :) ), ali to je istina i opet se tu javlja nešto što možemo nazvati predrasudom. Naime, vegeterijanci u percepciji našeg čovjeka imaju otprilike 50 kila, “sumnjivog” su sexualnog opredjeljenja i navjerojatnije su sljedbenici Krishne. Nikad neću zaboraviti kad sam pred familijom u Zagorju rekao da ne jedem meso; doslovno su me svi zabrinuto gledali kao da me napala neka opaka bolest . U stvari, stara je teorija, koja je vrlo vjerojatno istinita, da se ljudima prema tipu krvi formira potreba za određenom vrstom hrane, ali meni uistinu meso ne nedostaje. Možda će vam zvučati nevjerojatno, ali za mene meso ima neugodan miris, a također i okus, tako da mi i nije teško biti vegeterijancem, što umanjuje viteški dio ove priče. Naravno da bih htio poštedjeti životinje da postanu dijelom nečijeg jelovnika, empatičan sam i volim četveronošce svih vrsta, no, nisam zakleti neprijatelj mesojeda, niti osuđujem nečiju potrebu za mesom. Neka se svatko ravna prema svojim potrebama, ali i savjesti. Razmišljajući i o genezi svojeg vegeterijanstva, došao sam do zaključka da je možda ipak i empatija presudila.
Imao sam kao klinac tu nelijepu čast pristustvovati ritualnoj jednogodišnjoj pogibiji svinja, koja se u kajkavskim krajevima zove „kolinje“ i nikad mi nije bilo jasno kako mogu jesti popodne nešto što su ujutro gledali kako trči. Već tada sam odbijao jesti bilo kakvo svježe meso. Eventualno sušeno i paštete. I hrenovke. Da, i molim sve mesojede da me poštede najčešćeg pitanja kada kažem da sam vegeterijanac: „ A jel’ piletinu jedeš?“. Koliko ja znam, pile iako ima samo dvije noge, nije ušlo u kategoriju voća ili povrća . Zanimljivo mi je i gledati kako pomalo raste ponuda vegeterijanske i zdrave hrane; te dok su u samom začetku posao pokretali ideološki sljedbenici takvog načina života, trenutno zbog još uvijek slabe ponude, cijene na tržištu znaju biti vrlo bezobrazne i pune nečiji džep ili tek okreću imovinski slabijeg potrošača od smjera kojim je želio poći.
Vrlo često patim od iscrpljenosti. Uglavnom su površni savjeti: “Stari, pojedi si ti jednu šniclu pa da vidiš kak’ bu prošlo!“. a ja bi samo na jedan pošten odmor na otok Iž da se odmorim, i uz yogu preporodim :)
drijemanje popodne. Ako stignem. To me gurne u drugi dio dana, ili noći…
Baš sam prava debeljuca,
uvijek mi se nešto kljuca.
Po danu jedem bezbroj puta,
hrana po mome želudcu uvijek luta.
I u snu hranu tražim,
da glad ublažim.
Eh, kad na vagu treba stati,
okice se boje i pogledati.
Obitelj moja sa mnom ludi,
pa su vidjeli kakvo rješenje vegetarijanska hrana nudi.
Preporučili su da počnem sa povrćem i yogom na dan,
da moje tijelo potakne na željeni san.
Da smršavim par kila,
i da budem kao što sam nekad bila.
Zdrava kao dren i vitka kao grana,
da padne u zaborav životinjska hrana.
Zatim sam vočne shakove počela piti,
i uz njih ponovo sretna biti.
Kile su polako išle dolje,
a ja sam se osjećala sve bolje i bolje.
Zahvaljujući vege hrani izgledam odlično,
i u zadnje vrijeme jedem manje kalorično,
uh što bi mi u Korinjaku na otoku Ižu ove godine godilo..
Od kako za sebe znam bolujem od bolesti kože,
takav je život - što se tu može,
s godinama je sve gore i gore,
ali ne može me jedna bolest pokositi sve dok imam volje.
Sve do nedavno jela sam sve,
sebi nisam znala reći ne,
dovela se do stanja kada sam na loptu morala stati,
moram zdravo jesti jer me ova bolest godinama prati.
Izbacila sam meso i uvela voće,
ispočetka je teško bilo jer moje tijelo ga ponovno hoće,
špinat i brokula postali su dio mog života,
i tako sam shvatila da u bašći postoji zelena ljepota.
Od toga dana moje tijelo je izbacilo toksine,
a moja psorijaza me više toliko i ne brine,
znatno se smanjila i osjećam se bolje,
sada za život napokon imam volje.
Za ovaj odmor sve bih dala,
meni i dečku bila bi to zdrava oaza mala,
dodatno bih očistila um i tijelo,
tim poklonom uljepšali bi nam život i ljeto cijelo.
Uglavnom sam slušala komentare tipa: "Kako možeš ne jesti meso, ljudi su po prirodi mesojedi." Rekla bih na to: "Ok, uzmi malo dijete i stavi ga u ogradicu. Pored njega stavi malenog kunića i neko voće. Kad dijete pojede kunića, a krene se igrati sa voćem, uvjerit ćeš me da su ljudi po prirodi mesojedi."
Nisam vegeterijanka,ali prakticiram povrce i voce u velikim kolicinama.Meso jedem,ali rijetko i sad bih ga zeljela potpuno izbaciti .Mislim da bi tih par dana u hotelu Korinjak bilo idealno za mene jer bi u potpunosti uspjela izaciti meso koje ionako malo konzumiram :D
Nisam vegeterijanka, ali jako volim vegeterijsnsku hranu. Velikim sam obožavatelj voća i povrća.Svako jelo s povrćem je jako ukusno.. Volim soju, jako je ukusna. Imam prijateljicu koja je već godinu dana ili više vegeterijanka. Ja sam razmišljala o tome, ali sam odustala jer sam još premlada. Možda za nekoliko godina ipak budem.
Iako nisam vegetarijanka, zivot bez mesa mogu sasvim lako zamisliti... Drugima je cudno, ali meni sasvim normalno! Najcesce jedem ono sto mi mama, decko ili netko treci pripremi, a da imam vise vremena i malcice vise volje spremala bi si same zelene delicije!
Mozda bi produženi vikend ma otoku Ižu potaknuo to malo sto mi fali...? Ma sigurna sam da bi ;)
Vegeterijanka sam nekoliko godina i to je najbolja odluka koju sam donjela za sebe i ujedno za okoliš. Jesti meso odnosno , ne jesti meso ,proganjalo me još od djetinjstva, jer sam oduvijek obožavala životinje i u njima vidjela svoje prijatelje, nekoga poput sebe čak i uzvišnije od mene same.
Kako nisam bila dijete roditelja vegeterijanaca, i moja promjena je trebala doređene godine i došla je u pravo vrijeme, iznutra.
Veseli me činjenica da se više ljudi razišlja o tome što jede i od kuda dolazi ta hrana , veseli me saznanje da raste empatije i suosjećanje za sve oko nas. Posebno male djece, jer ona dolaze "sa izvora " od Boga kao i svako živo biće i još nisu "zatrovana " sa svim tradicijama ,reklamama, i običajima. Za djecu je sasvim normalno ne jesi svoje prijatelje.
Savjetovala bi svima koji se dvoume ili lome oko toga da prestanu jesti meso da postupno reduciraju svoju prehranu i da ništa ne rade u jednom dana, tako ćete prilagoditi svoje tijelo i svoju svijest na nešto novo, puno čišće i uzvišenije. Toliko je toga hranjvog i raznolikog što vegeterijaci jedu , treba samo pokucati na vrata i promjena će doći.
Vegeterijanci svojim primjerom za stolom i ono što im je u tanjuru tiho promiću nove /stare vrijednosti koji je čovjek na ovoj planeti davno zaboravio. Vrijeme je buđenja i budite dobar primjer za druge i kako Gandhi kaže: Budi promjena u svijetu koju želiš vidjeti.
U svima nama nalazi se vegeterijanac ( sve ostalo su pojačivači okusa :D- malo šale za kraj )
Pusa i pozdrav svima i tko god osvoji ovu prekrasnu nagradu neka uživa !
Od kada znam za sebe moje mišljenje je bilo da bih odmah sutra postala vegetarijanka ukoliko bi sama morala uskratiti život nekoj životinji..
napokon je došao i taj dan, kada sam prestala jesti meso i biti na neki način licemjerna..
Sada se odlično osjećam, zadovoljnija sam svojom težinom, lakse se budim i poletnija sam cijeli dan..
Nekako imam više energije i zivot mi je općenito ljepši..
Više ne mogu zamisliti drugačiji način prehrane..
Još kad bih dobila par dana odmora u hotelu Korinjak, sreći ne bi bilo kraja :)
Vegetarijanka sam bila dugi niz godina (sada sam veganka) i o takvom načinu prehrane i življenja imam samo najbolje mišljenje. Čovjek se preporodi nakon što u potpunosti izbaci iz prehrane životinjske proizvode. Dolazi do detoksikacije organizma, čišćenja crijeva, različiti upalni procesi prestaju, gube se suvišni kilogrami, koža se očisti (akne se povlače!), tijelo se napuni energijom, snagom in osjećajem zadovoljstva koji proizlazi iz zdravog tijela i, vrlo bitno, pročišćenog i zdravog uma. Također, spavanje postaje dublje i bolje, koncentracija se poboljšava, pojavi se osjećaj mira. Vegetarijanstvo ima utjecaj na samo na ljudsko zdravlje već i na očuvanje našeg Doma - naše prirode! Vegetarijanstvo i veganstvo šire ljubav, a ljubav je ta koja bi morala pokretati svijet! Samo ljubav prema svim vrstama i prirodi mogu vratiti ljudima izgubljenu humanost.
Lijep pozdrav
GO VEGAN!
prije nego što sam pokušala sastaviti komentar, malo sam pročačkala po ostalim i vidim da postoji puno više njih kojima je to potrebnije od mene. samo se nadam da ovi zdravstveni problemi nisu produkt bolesne mašte da bi se dočepali nagrade.,zato dragi moji.,želim vam svima svu sreću i da osvojite, ako ne ja, onda baš onaj kome treba najviše ova nagrada.veliki pozdrav.
Pozdrav svima!
Imala sam jedan period istraživanja koji je trajao pol godine godinu i iskreno nije bilo loše samo što nisam baš znala puno o tome i vjerovatno nisam unosila putem namirnica sve potrebne vitamine i minerale pa sam se u tom periodu znala dosta loše osjećati (vrtoglavice i malaksalost). Upravo i radi toga sam odustala od takvog načina prehrane. Rado bih naučila i probala opet, pogotovo uz vježbanje joge i odlazak na brdo. :) Nadam se da ćete mene izabrati. Bokić
Razlog za moje veganstvo bio je u početku etičke prirode, a ulazeći dublje u “problematiku” javili su se i zdravstveni razlozi. Poceo sam kao vegetarijanac, pretpostavljam kao i većina. Za koji mjesec sam odlučio preći na veganstvo, a prije 5 mjeseci na sirovo veganstvo. Sve je počelo preko objava snimaka jedne meni jako bliske osobe o patnji kroz koju životinje prolaze na putu od zatvora do naših stolova, a naposljetku i do naših stomaka samo zarad zadovoljenja nasih okusnih pupoljaka… Nikada prije nisam razmisljao o onome što proživljavaju od trenutka kada se nađu ispod toplog trbuha svoje majke pa do trenutka kada ih vuku na klanje, bez ikakve šanse za spas. Brutalni logori za zivotinje u kojima se mladi nasilno odvajaju od majki, zarad mlijeka i mesa, nakon što izmrcvarene životinje vise nemaju snage da daju ista od sebe, vuče ih se kao predmete na kasapljenje. Svi ti mladi pilići koji se živi melju sa svojim njeznim paperjem, sve te kokoši iz kojih se bukvalno čupaju jaja, da bi umrle izmučene nad svojim hranilicama..... Pojmivši u potpunosti sav užas kojem sam što svjesno, što nesvjesno, i sam doprinosio, donio sam do tada najčvršću odluku u životu. Ja ne želim više da zatvaram oči i da budem dio mašine! Nikada vise! Mene je potaknula ona, ja ću potaknuti nekoga, i tako dalje. Stablo se grana, ako i ne prestane taj užas, smanjit’ će se,koliko toliko. A u konačnici, zelim da vjerujem da će nekad ipak prestati. Ipak bih volio ako ikad budem imao porodicu, da ona bude primjer suživota sa drugim bićima i uvažavanja tuđih prava jednako kao i svojih. Ko smo mi da smatramo da je naš život vredniji od života drugih bića?!
Nakon par mjeseci iz istog razloga moja sestra i majka su prešle na vegetarijanstvo. Stablo se grana. Blagodeti veganstva su nevjerovatne. Nikada se nisam osjećao tako zdrav i poletan. Meso nam zaista ne treba. ŽIVA hrana OŽIVLJAVA. Leševi zaista ne mogu nikome donijeti nikakvu blagodet. Uvijek se pri tome sjetim komentara mnogih naprednijih ljekara kada objašnjavaju kako biološki zaista nismo ustrojeni za mesnu hranu i gdje govori da čak nismo ni mesojedi, nego da spadamo u grupu lešinara, jer ne jedemo odmah ubijenu lovinu, nego je čuvamo, zamrzavamo, odmrzavamo a to je ništa drugo do lešinarstvo.
Kad god smo u prilici da pokažemo da je veganstvo ili vegetarijanstvo “promjena koja život znači” (i za nas i za druga bića) učinimo to! Istraživati i raditi na sebi je neprocjenjivo iskustvo, pomozimo i drugima da shvate bit i suštinu postojanja. Hvala vam za mogućnost da svoje iskustvo podijelim sa vama.
;-)
Cijeli sam život obožavala životinje. Nekako sam se uvijek u društvu životinja uspjela najviše opustiti, zaboraviti na brige, u njihovom društvu osjećala sam se najviše povezanom s prirodom, a niti jedna ljudska tužna priča me ne može rasplakati toliko koliko me može životinjska tužna priča, patnja životinje, jer mučiti onoga koji ne može vikati za pomoć, to je jako kukavički i ponižavajuće i u meni budi veliku patnju i ljutnju. No usprkos svemu tome, bila sam mesojed vrlo dugo u svom životu, sve dok se nisam razboljela. Počelo je sve s debljanjem, pa onda problemi s probavom, gastritis, te se na kraju toliko pogoršalo da nisam mogla noćima spavati jer me trbuh toliko bolio, prošla toliko doktora i pretraga. Bilo je to jako loše razdoblje u mom životu, a najgore od svega, u tom periodu kad sam se osjećala najranjivije i tražila pomoć nitko mi nije znao ili želio pomoći, sve što sam od doktora dobila su bili nekoliko različitih vrsta lijekova, tableta, recepata. I naravno da ništa nije pomoglo, bila sam vezana uz kuću i krevet 2 mjeseca sve dok me moja sestra, kojoj sam danas neizmjerno zahvalna, nije upoznala s vegetarijanskom prehranom. Trebalo je proći neko vrijeme, ali prelaskom na vegetarijansku prehranu danas mogu reći kako više nemam zdravstvenih problema te vrste i zbog toga sam presretna. Nakon prelaska na vegetarijansku prehranu, počela sam i malo više čitati o tome i naišla na razne knjige vezane za postupanje prema životinjama i slične materijale koji su mi toliko otvorili oči da jednostavno više nikad ne bih mogla ponovno biti mesojed. I htjela bih poručiti svima onima koji vole životinje i koji misle da ne mogu vegetarijanskom prehranom učiniti ništa po pitanju mučenja onih koji ne mogu reći ne, ubijanja najranjivijih bića da možete itekako puno time učiniti, jer samim svojim primjerom pokazujete drugima da se može, i ako ja u svom životu i samo jednu osobu potaknem da prijeđe na vegetarijanstvo time sam puno učinila, i onda će ta osoba svojim primjerom dalje to širiti i tako to kreće, tako se mijenja svijet. Živite svoje snove, budite primjer drugima.
“The soul is the same in all living creatures although the body of each is different.” -Hippocrates
Za vegetarijanstvo sam se odlučila doslovno preko noći i to sa samo 12 godina. Gledajući videe o prerađivanju mesa, razvila sam još veću empatiju prema životinjama no što sam je imala do onda. Sada sam višegodišnja vegetarijanka koja se osjeća genijalno u svojem tijelu, koja se osjeća zdravo i oslobođeno od tereta oduzetih života na svom tanjuru i čak sam jednu osobu preobratila na vegetarijanstvo, što mi je, na kraju, najvažnije te najdraže od svih mojih postignuća.
Šaljem svim vegetarijancima i veganima pozdrav iz svoje malene kućice gdje živim u miru sa svojim patkicama i macama :)
Kroz godine mnoge, svakog mog dana,
Glavna je misao-hrana
Prštim li srećom, osmijeh na licu,
Ostvarih uspjeh , zaslužujem nagradicu
kajmak, pomfrit i masnu pljeskavicu
Bol me slama, suze me guše,
i na kraju teškog dana, taj ponor iznutra
puni teška i masna hrana.
Kad rođendan se slavi, il se dijete krsti,
tu su kobasice, kotleti, ražnjići, ćevapi i masni prsti.
Kad su teški dani, zadnju kunu dodaj,
mršava krilca nek se prže, uz nožice i glave ,
mlince zalij s masti da nas dugo drže.
I sto god se desi, iznova, svakog dana
samo hrana, hrana, hrana
Stani, lecnem se, što je ?
Gledam svoj dlan i u njemu prste...
Vidim li to meso neke druge vrste ili voće živahne boje?
Može li leš tijelu hranom biti ?
Savjest mi tiho šapuće o svrsi – životinje lišene života, voćke ubrane u rosi
i o mojoj vlastitoj biti- zar je to samo puko - jesti i piti ?
Dođe li na isto ? Il' ne želim čuti ?
Grize me i bode- nema li svako živo biće pravo slobode...
Želim novo, želim bolje
I znam, ispravno je tako
Koji je način ?
Kako ? Kako ? Kako ?
Pesco-vegetarijanac sam 12 godina. Sjećam se kao da je bilo jučer prvi put kad sam čula od profesora u srednjoj školi toliko ushićenje kad je govorio o vegetarijanstvu, veganstvu, ayurvedi, itd. Iako smo svi imali dojam kao da govori kineski, taj opčinjeni profesor je „krivac“ za moj prvi izlet u vegetarijanstvo. Nakon opsade knjižnice i čitanja svega što mi je došlo pod ruku, odlučila sam se na veliki korak-veganstvo, što se pokazalo zaista preveliki zalogaj pa sam se nakon pola godine ipak odlučila za vegetarijanstvo. Počeci su bili zaista teški. Sada su mi među dražim uspomenama načini uključivanja mesa i prerađevina u prehranu od strane mojih roditelja. Sjeckanje već prerađenog mesa u blenderu i miješanje s povrćem, ubacivanje pohane piletine među sojine medaljone, usitnjavanje bunceka na komadiće kako ne bi bili vidljivi u kiselom kupusu, samo su neki od neuspjelih pokušaja (iako moram priznati-good try).S vremenom su prihvatili ne samo moju inačicu ishrane nego i čitav način života.
Ono što me najviše smetalo je način na koji su drugi ljudi doživljavali činjenicu da netko može biti vegetarijanac. Od prijatelja koji nisu podržavali ideju vegetarijanstva-neprihvaćajući različitosti drugih pojedinaca, preko mnogobrojnih roštilja (ruku na srce-obožavam tikvice sa žara pa mi roštilji i nisu teško padali) pa sve do svadbi na kojim su kao iz rukava letjeli ponekad i teški komentari od nezahvalno prizemnih malograđanskih umova (kolači su mi slaba točka i oni su uvijek tu da poprave stvar) koji ne bi bili zadovoljni niti sa menijem iz Sheratona.
Moram se osvrnuti i na tete iz fakultetske menze koje su imale nadimak za mene-pizza sir. Kako bilo da bilo, u pomanjkanju financija te pizze sa sirom za tri kunića uspješno su me održale na životu. Ah, da, reš pečene pizze sa sirom, uz veliki osmjeh kuharica, još se uvijek čvrsto drže među mojih top 10 jela.
I na kraju da nadodam da su, po meni, osluškivanje samog sebe i prihvaćanje različitosti u drugima, krucijalni životni čimbenici. Ponekad zaboravljamo da smo svi mi-egoistični, opsesivni, sebični, melankolični, radoznali, popustljivi, dobronamjerni, patetični, cinični, sangvinični, inspirirani, moćni, snažni, vegani, vegetarijanci, fruterijanci, raw-foodaši-samo ljudi. Ljudi kojima je zadaća prihvatiti sebe (i druge) onakvima kakvi jesmo.
Nisam još vegetarijanac na puno radno vrijeme ;).Evo kako je to kod mene, kada jedem vegetarijanski obrok:
-prije jela: moram priznati još uvijek se osjećam malo zabrinuto, mislim si, bože, hoću li se najesti, hoće li mi to biti uopće fino
-poslije jela: osjećam se sito, zadovoljno, ali i lagano, imam energije, osjećam se slobodno i pozitivno, živo.
Kada jedem meso:
-prije jela: osjećam se mmmmm, njam,njam ti čevapčići, pa još u lepinji...uf...fiiino, neizmjerna radost i sreća.
-poslije jela: pad energije, tuga, čudan okus u ustima, zastoj ideja.
Kod mene se još igraju te dvije reakcije, nekada je glasnija jedna, nekada druga. Nekada prevladaju stare navike i Slavonski odgoj, nekada iznenađenje novih recepata i novih sastojaka, želja da se osjećam zdravije i povezanije s prirodom. Najbolje je kada dečko na prepad, nabrzinu skuha nešto vegetarijanski, onda ne stignem razmišljati prije jela ;)...samo uživam u jelu i poslije jela.... Vjerujem da ću pomalo, s vremenom potpuno prijeći na vegetarijanski način prehrane, i kada se to dogodi neću to niti primjetiti, jednostavno ću jesti ono što želim. Vjerujem da će se isto dogoditi i drugim ljudima jer nam svima treba više vitalnosti i radosti, lakoće života. Za početak u Korinjaku, tamo je veselo i tamo se jaaaako fino jede, tako se priča...:)
Ljudi koji su barem jednom u životu probali sa ovim načinom prehrane znaju točno koje su dobrobiti.Ako ništa drugo, krvna slika će posvjedočiti. Moje osobne opservacije idu u prilog vegetarijanstvu i to iz mnogostrukih razloga. Moram priznati ipak nešto što nemam često priliku priznati, a to je da sam osjetila snagu prirode ponajviše u jednom određenom stadiju svoga prehrambenog poremećaja; pa sam tako jednoga ljeta odlučila iskušati nešto sasvim novo: veganstvo. Ljetujem na otoku gdje je zaista prilika jesti na dnevnoj bazi čisto organsko voće i povrće, koji su pak one određene godine, združeni sa svakodnevnom rekreacijom u moru rezultirali kao fantastičan "reset" koji se dogodio nakon mjesec dana terapije. Tijelo je „proradilo“ i postigla sam napokon taj balans da se izbavim iz depresije, da počnem percipirati svoje tijelo kao lijepo, da uopće zaboravim neke glupe ideale od kojih se je moja bolest hranila. Bilo je gotovo ljeto, a mogu reći da je uvelike bila gotova i moja dugogodisnja borba protiv same sebe i „nesuvišnih“ kilograma. Shvatila sam da je najviši osjećaj, osjećaj zadovoljstva. A on dolazi neovisno o težini, dakako. Ironija je pak u tome, da sada jedem puno više, uvijek zdravo, a izgledam puno bolje nego ikada prije.
Prije više od dvadeset godina kada sam, uglavnom iz hira, odlučila ne jesti meso, bila sam svojevrsna atrakcija. U restoranima sam se uglavnom hranila kruhom i salatom (drugoga nije bilo), prijatelji nisu znali čime bi me počastili, a i sama sam baratala s tek šačicom recepata. No, nisam posustala. Hir se pretvorio u uvjerenje da sam na pravom putu, a u međuvremenu se pojavilo i mnoštvo proizvoda koji podupiru vegetarijanski stil života. Nije da sam ih baš sve iskušala, nije ni da sam potpuno balansirana u svojoj prehrani (povremeno jedem ribu, popijem mlijeko i ubijem se slatkišima), ali moj organizam je u dobrom stanju, koža mi izgleda svježe i mlado, odlično sam iznijela dvije trudnoće, nemam kroničnih i ostalih tegoba te bez obzira na varijacije u težini (priznala sam vam ljubav prema slatkom) nikada se ne osjećam teško ili tromo. Također, moje je iskustvo da vegetarijanstvo ljude čini manje agresivnima, miroljubivima i općenito promišljenijima. Zamisliti takvu skupinu na mjestu poput Iža, čini me optimističnom. Ne samo za pojedica već i društvo općenito.
Obriši komentar
Jeste li sigurni da želite obrisati komentar?
Sortiraj odgovore
Najstariji