Nataša Barolin Belić, seksualna terapeutkinja iz Savjetovališta 'Korak dalje' za zdravukravu je objasnila zašto se neki ljudi boje vezivanja i komentirala 'trend' sve većeg broja samaca u svijetu, ali i kod nas. Statistike nam kažu da u EU 30% kućanstava čine samci. Točne podatke za Hrvatsku danas, nemamo. No, možemo sa sigurnošću reći da i kod nas ima dosta osoba, muškaraca i žena, koje žive same.
Dakako i neki od mojih klijenta žive sami i s tom činjenicom se različito nose – neki su zadovoljni i njihov samostalan život je njihov izbor, a neki se osjećaju tužni, osamljeni i željeli bi imati nekoga s kim bi zajedno živjeli, ali se to jednostavno ne dešava. Upravo ta dva kraja na kontinuumu su polazište mog razmišljanja o muškarcima i ženama koji žive sami.
Strah od razočarenja i intimnosti
Ponekad samoća nije izbor nego nužno zlo, osobe koje na taj način žive same, najčešće se ne osjećaju dobro, žele upoznati nekoga i imati emocionalni odnos. Neki pokušavaju, susreću se s ljudima, izlaze, ali onaj poznati 'klik' se ne događa i osoba ostaje sama. Neki ljudi, nažalost, odustanu od pokušaja upoznavanja, možda zbog prijašnjih razočarenja, možda zbog nesigurnosti, možda zbog straha... i ostaju sami. U svakoj od ovakvih priča prisutna je tuga i nada da će se možda već uskoro situacija promijeniti.
Na suprotnoj strani kontinuuma su oni koji su izabrali biti sami, zadovoljni su svojim izborom, izlaze, druže se s ljudima, ulaze ponekad i u kratkotrajne veze, ali ne biraju ući u ozbiljnu predanu vezu i živjeti s nekim. Zašto? Odgovora je koliko i osoba: neki se boje intimnosti, predavanja drugoj osobi; neki ne žele obaveze koje sa sobom donosi zajednički život; neki su možda do nedavno bili u vezi koja nije bila uspješna i ne žele ponoviti sličan odnos. Neki su već bili u više odnosa i nisu još našli onu pravu ili onog pravog. Neki čekaju još par godina, da se 'ižive' pa će se onda skrasiti. Neki jednostavno žele imati više partnera ili partnerica pa smatraju da je poštenije ne vezati se jače i intimnije samo s jednom osobom.
Imam jednog tatu viška
Postoji još jedna kategorija samaca koji to u stvari i nisu – mislim na osobe koje su bile u braku, dobile djecu i onda se rastali. Ako su djeca ostala, npr. s majkom, ona u stvari ne živi sama, ali ne živi niti s partnerom. Sjećam se jedne klijentice koja mi je rekla da želi upoznati nekog muškarca, da je željna dodira i blizine, ali ne želi svojoj djeci donijeti stres u život dovodeći novog muškarca na mjesto njihovog tate. Kad porastu, kaže, onda će joj biti prihvatljivije da upozna nekog novog. Ima i drugačijih izbora, žene žive sa svojom djecom, ali ulaze u nove emocionalne odnose samo se ne odlučuju na zajednički život već svatko živi u svom domu, a zajednički provode samo dio vremena.
Što možemo reći kao zaključak? Samoća sama po sebi nema predznak dobro ili loše. Bitan je voluntativni moment. Ako je ona svjesno izabrana onda može biti ugodna i lagana. Društvo i pojedinci mogu na različite načine doživljavati i komentirati te samce, ali važno je istaknuti da svatko ima pravo na svoj izbor i da je poštivanje tuđih izbora, preduvjet da se poštuju naši osobni izbori.
Ukoliko govorimo o nametnutoj samoći, tj. ukoliko je osoba u samoći dovedena pred tkz. gotov čin, onda ona može biti izvor velike patnje. U ovom drugom slučaju, različite organizacije i inicijative mogu pomoći usamljenim osobama da se upoznaju s isto tako (ne svojom voljom) usamljenim ljudima kako bi ostvarili svoje nade i upoznali sebi 'srodnu dušu'.
